Još uvijek se smatra najprodavanijim solo muzičkim umjetnikom svih vremena i kulturološkom snagom kao niko drugi, pitanje bilo kojeg biografskog filma o Elvisu na velikom platnu nije bilo 'zašto ga napraviti?', već 'zašto je trebalo toliko dugo?' 30 godina tragično skraćenog života Elvisa Aarona Presleya, od ranih susreta s gospelom i & blues muzikom do njegove prerane smrti od srčane bolesti u dobi od samo 42 godine, tradicionalni, ali izrazito ugodni biografski film Baza Luhrmanna ima puno razmetanja, i fantastičan središnji nastup nove filmske zvijezde Austina Butlera kao neprikosnovenog kralja rock 'n' rolla.
Ostale recenzije:
Everything Everywhere All at Once
Slično kao i posljednji Luhrmannov film, Veliki Gatsby iz 2013., priča je ovdje ispričana sa sveznajućim pripovijedanjem ne naslovnog lika, već onim koji je usko povezan s njim. U Gatsbyju je to bio Nick Carraway Tobeya Maguirea; ovdje je pukovnik Toma Hanksa Tom Parker, đavolski pionir koji je upravljao Elvisom veći dio njegove karijere i na kraju je otkriveno da je počinio oblik finansijske zloupotrebe koja je Elvisa držala u pozlaćenom kavezu.
Kako se film otvara, Parker je hitno prebačen u hitnu pomoć u Las Vegasu nakon srčanog udara. S pogledom na zloglasni hotel International, u kojem je Elvis proveo mnoge od svojih kasnijih godina boravka, iz svog bolničkog kreveta, Parker prepričava priču o Elvisu uz varljivo inzistiranje da Kraljeva smrt nije njegova krivnja, čak i upiranje prstom krivnje u njegovu legiju obožavatelja čije je obožavanje toliko zahtijevalo od Elvisa.
To je pripovjedačka alatka, a film se povremeno vraća u Parkerovu perspektivu. No, najvećim dijelom ovo je repriza glazbeno-biografskog formata. Tu su skromni počeci, uspon do slave, sukobi sa zakonom, droga, razvod, povratak i na kraju propast. Luhrmannovo rješenje biografskog problema je razina neobuzdane živahnosti i zaraznog entuzijazma za njegovu temu zbog čega je poznavanje nekih strukturalnih izbora i izbora pripovijedanja praktički irelevantno.
U Gatsbyju se Luhrmannov hiperaktivni stil uvijek osjećao u suprotnosti sa sardoničnim romanom F. Scotta Fitzgeralda, ali jedan od velikih, iskrenih kinematografa pronašao je prikladniju temu Elvisu. Luhrmann se bavi pričom s bujnim samopouzdanjem, postavljajući svaki potez u svoj rasplamsani rukav, uključujući elegantne prijelaze, halucinantne vizije, anakronistički izbor zvučnih zapisa, animirane flashbackove, "vadičep" rad kamere, brze CG snimke, brza zumiranja, podijeljene video snimke i brze rezove spotova kako bi se osiguralo da energija nikada ne padne, pogotovo kada je Elvis na pozornici, dovodeći svoju uglavnom žensku bazu obožavatelja u radosno masovnu histeriju. Ali Luhrmann ovdje uspijeva postići pravu ravnotežu između bombastičnih i karakternih ritmova. Nikada ne odgovara uzbudljivom radikalizmu Romea i Julije, ali je Luhrmannovo najuspješnije djelo od Moulin Rougea.
Elvis je nastao uz blagoslov imanja Presley, ako ne i izravnu uključenost porodice, koja se nedavno izjasnila u prilog filmu. Cinično očekivanje može biti još jedna zabijeljena hagiografija slična Bohemian Rhapsody. Nije to, ali nije ni obrađeno u Rocketmanovom stilu. Umjesto toga, Elvis zauzima udobno neuvredljivu sredinu koja se ne osjeća kao priča o Elvisu s potpuno ošišanim rubovima, ali niti se istinski uvlači pod kožu.
Luhrmann je u konačnici zadovoljan predstavljanjem i očuvanjem mita o Elvisu. Ideja je da je najveći rock 'n' roll muzičar 20. stoljeća 'rođen' na pozornici u udaru munje. Da su njegovi zamahni bokovi i vrckavi mali prst bili jednostavno previše seksi i previše progresivni (bio je prijatelj s B.B. Kingom) za puritansku Ameriku 1950-ih. Da je njegova konačna propast bila posljedica manipulacija pukovnika Toma Parkera, a ne složenog spleta razloga koji spušta ljude.
Ali funkcionira, ne samo zato što je Austin Butler – najpoznatiji u kinematografskim krugovima kao Mansonov pomoćnik u filmu “Bilo jednom... U Hollywoodu” – otkriće kao Elvis Presley. Ima besprijekornu frizuru, dobar izgled, trzave manire, afrodizijačke plesne pokrete i lakonski govor do jezive razine tačnosti koja će vas sve potresti. Baš poput Elvisa, Butler ostavlja sve na pozornici u brojnim, uzbudljivo energičnim izvedbenim sekvencama filma koje, za divno čudo, nikada ne nalikuju brojnim mimičarima. Rani entuzijazam na kraju ustupa mjesto potresnoj tragediji, Butler prožima Elvisa srceparajućom ranjivosti u svojim scenama izvan svjetla reflektora.
Elvisova supermoć je muzika, kažu nam. Nasuprot tome, Parker tvrdi da "postoje neki koji bi me proglasili negativcem ove priče" na način koji jasno daje do znanja da su na nečemu. Postoje složene, dirljive razmjene između para, koji su dijelili gotovo porodičnu vezu, koji pomažu objasniti kako bi Elvisa i sve u njegovom unutarnjem krugu mogao tako sveobuhvatno prihvatiti čovjek s takvim plaćeničkim motivima. Hanks, mora se reći, baš se i ne uživljava u ulozi Parkera koja je veća od života. Zakopan pod teškom prostetikom i hvatajući veliki, ne sasvim uspješan, zamah s Parkerovim neprimjenjivim germansko-nizozemskim naglaskom, rijetko se čini da gledate lik, a ne Hanksa kako nastupa.
Odabravši dobar ukus umjesto senzacionalizma za posljednje poglavlje u Elvisovoj priči, Butler je viđen samo jednom u kasnijoj fazi života s prostetikom i debelom odijelu Elvisa, kako sjedi za klavirom za netipično statičnu izvedbu Unchained Melody. Unatoč gipkom mladiću koji je naelektrizirao svijet koji je odavno nestao, čak i u svojim posljednjim danima Elvis je bio istinski nadaren vokal i muzičar. Zasluga je filma što, dok Luhrmann drsko presijeca stvarne snimke iste Elvisove izvedbe, ne kvari, niti otkriva film kao neki nedostojan faksimil. Kralj je živ i zdrav, barem na ekranu.
