Top Gun: Maverick nastavak je koji u svakom pogledu nadmašuje svog 'klasičnog' prethodnika, s mješavinom blockbuster akcije, uloga i blesavosti, koji će učiniti sve što može da zalijepi vaše oči za ekran.
Ostale recenzije:
Everything Everywhere All at Once
Doctor Strange in the Multiverse of Darkness
The Unbearable Weight of Massive Talent
Nakon 35 godina izbjegavanja promaknuća, kapetana Petea “Mavericka” Mitchella stari prijatelj Tom 'Iceman' Kazansky poziva natrag u 'Top Gun', gdje mora pripremiti mlade pilote za budućnost, dok se suočava sa svojom prošlošću.
Dok 'Danger Zone' Kennyja Logginsa glumi montažu sličnu prvom filmu, bilo bi vam oprošteno što ste pomislili da će sljedeća dva sata vašeg života biti provedena u nostalgijskom ludilu, svjedočeći ponavljanju onoga što je bilo prije. Međutim, ovo je drugačije. Iako je nostalgija možda gorivo koje ga pokreće, ovaj nastavak koji dostiže visine koje original jednostavno nije mogao. Počevši od onih vrlo važnih scena leta.
Da, 'avioni lete i sve je to vrlo cool' (i stvarno jest), ali ono što su Cruise i režiser Joseph Kosanski ("Tron: Legacy") napravili ovdje je zadivljujući set koji izaziva strahopoštovanje, sa svakim glumcem u kokpitu, i svakom reakcijom autentičnom. I sam Cruise je spomenuo kako je svakom glumcu bilo potrebno da bude dovoljno udobno za rad kamere na nebu, a kamoli da se osjeća dovoljno ugodno kada ga udaraju oko borbenog aviona i susreću se s nultom gravitacijom, a uloženi rad stvara zapanjujuće sekvence, za razliku od bilo kojeg blockbustera u posljednje vrijeme, osim Cruiseove vlastite “Nemoguće misije: Fallout”, i tu nema slučajnosti.
U sekvencama borbe vrtiće vam se glava dok napuštate kino, osjećajući se kao da ste smješteni u kokpitu. Očigledno je da nema nikoga ko bi imao nos za ove vratolomne sekvence poput Cruisea, njegova nedavna filmografija dovela je do toga da je uspio savršeno spojiti uzvišeno i blesavo, i to u radnji kao i na djelu (Vin Diesel ima šta da nauči).
Jedna stvar koju zasigurno ima zajedničko sa svojim prethodnikom je njegova nevjerovatna samosvijest o tome koliko je blesava i luda, prskajući pravu količinu sladunjavosti preko svoje visokooktanske akcije, dok dopušta da se relativno uvjerljiva priča odvija na kopnu kao kao i u zraku.
Miles Teller (“Whiplash”) dobrodošla je prinova kao 'Rooster' (sin Maverickovog bivšeg kolege 'Goosea' koji tragično doživi svoj kraj u prvom filmu) i koji ima slične brkove, dok većina novih regruta dobiva dobar posao za obaviti i razlog za postojanje, ništa više od Glena Powella (“Everybody Wants Some”) koji se sasvim očito najviše zabavlja od svih na ekranu kao drski antagonist 'Hangman' i koji zaslužuje karijeru bar poput Tellera, ako ne i veću.
Ne dati više za “Phoenix” Monice Barbaro jedan je od rijetkih promašaja filma, a franšiza još uvijek nije sasvim sigurna što učiniti sa svojim ženskim likovima. "Penny" Jennifer Connolly uglavnom se koristi kao zvučna ploča za Mavericka.
Film ipak uspijeva odati lijepu počast stvarnim borbama Vala Kilmera, scena koja bi mogla zasuziti oči čak i najtežim obožavateljima "Top Guna".
I dok su emocionalne srži filmova potpuno uvjerljive, uglavnom Maverickov hladan odnos s Roosterom, pa čak i kako Cruise pogađa emocionalne glumačke dubine koje nismo vidjeli neko vrijeme, oni djeluju samo kao potporni organ središtu filma, tim sekvencama u nebu.
Cruise i Kosanski zaista vas vode od "mrkle tišine do grmljavine mlaznog motora" i bez napora prelazi iz elegantnog u svirepo, posebno treća treći akt koji će vas ostaviti pripijene za stolicu.
Novi Top Gun je razburljiv, ima dobar vibe, zabavan je i svi ga prihvataju. Imerzivan, bijeg od realnosti, film je sve ono što jedan ljetni blockbuster treba biti.
