Senijad Ibričić, nogometni reprezentativac BiH i bivši igrač Hajuduka, okačio je kopačke o klin.
Nakon što je objavio svoju odluku, dao je intervju za zagrebački Index.
Govorio je o planovima i idejama šta dalje. Hoće li biti trener?
"Teško je sada to reći. Prije šest-sedam godina sam se zamišljao kao trener. Kako vrijeme odmiče i kako je prošlo 20 godina igranja, posao sportskog direktora mi više odgovara. Ali steći ću Pro licencu, pa ćemo vidjeti što će biti. Da se vidim u nogometu, to je sigurno. Treniranje i igranje mi je cijeli život.
Govorio je i o svom djetinjstvu i odrastanju.
"Odrastao sam u ratno vrijeme tako da nije bilo lako nikome pa ni nama. Od 1993. do 1996. bili smo u izbjeglištvu u Vrbovcu, mjestu kraj Zagreba. Tu sam počeo igrati nogomet. Poslije rata smo se vratili u Sanski Most gdje sam nastavio. Stariji brat je isto trenirao pa sam po cijeli dan igrao nogomet s njim.
Svi znamo da je poslije rata život u Bosni bio borba. Teško se živjelo i snalazili smo se. Otac je čitav život radio u Sloveniji na građevini, 40 godina, zaradio je penziju ovdje, a čini se da ću i ja. Djetinjstvo je bilo teško, ali pamtim uglavnom lijepe stvari. Odrastanje uz loptu i familiju. Imao sam petoricu starije braće, živjeli smo uz pokojnu mamu i braću od snahe".
I o transferu o Lokomotivu.
"Da se ne lažemo, u Rusiju sam otišao jer su jedini Hajduku bili spremni platiti onoliko koliko su tražili za mene. Lokomotiv je vrhunski klub i liga je bila dobra. Na stvari kao što su gostovanja u Sibiru po velikim hladnoćama se navikneš.
Ali kad sada gledam, da se mene pitalo iz Hajduka bih najradije otišao u neku od Liga petica. Vjerojatno bi i moja karijera išla u drugom smjeru. Ali ponavljam, nije mi žao i kad bih mogao, ponovio bih isto", rekao je Ibričić.
Kako vidite bosanski nogomet danas?
Mislim da nikad gore nije bilo, 30 godina je prošlo od rata, a mi stojimo u mjestu, kao država, a da ne govorim o sportu. Svi vide kako se vodi sport i cjelokupno društvo i gdje to ide. Najgore je što sve ide po nacionalnom ključu, samo po ta tri kriterija. Malo upravljaju Bošnjaci, pa Hrvati, pa Srbi.
Tu nema logike i zdravog razuma. Nije bitno tko si i što si, treba gledati što je u tom trenutku najbolje. Govorim o državi i nogometu. 80 posto moje rodbine i prijatelja je otišlo iz Bosne. Sve mladi momci. Ne možemo očekivati da onda u nogometu bude bolje. Svako malo se mijenja predsjednik. Dokle god politika bude diktirala, mi nikad nećemo vidjeti napredak.
Vidi se u kakvom nam je stanju nogomet i po ligi. Meni je to iskreno gadljivo gledati na televiziji, a mogu misliti kako je momcima koji igraju to. Sve se unaprijed zna. Nakon svakog kola priče o suđenju. Teško mi je o tome govoriti.
Rođen sam u Bosni, odrastao sam dolje, igrao sam za svoju državu. Radi mojih prijatelja koji tamo igraju želim nekad pogledati utakmice. Imamo velike klubove. Mislim da je to liga s najviše derbija na Balkanu, a dođe do toga da ti je gadljivo gledati. Uvijek se pitam kako je jadnim momcima koji to proživljavaju. Ali kad vidim dokle smo došli s državom, ne mogu se čuditi stanju u nogometu.
Poznato je vaše blisko prijateljstvo s Edinom Džekom. Kako ste se upoznali?
Upoznali smo se u mladoj reprezentaciji, tu smo odigrali par utakmica. Bilo je još dobrih igrača u generaciji, Ibišević, Salihović. Dosta nas je prešlo u A reprezentaciju. Nastavili smo se družiti i kako smo imali slične početke, nas dvojica smo se našli.
Slični smo karakteri. Više od deset godina smo dobri prijatelji. Kad završiš karijeru ostaju ti samo sjećanja i ljudi, prijateljstva. Sretan sam što sam preko nogometa upoznavao takve ljude. Džeko i ja smo povezani i familijarno. On je kum mom sinu, ja njegovoj kćeri. To je nešto posebno.
Golicali ste maštu hajdukovcima izjavama da želite s Džekom zaigrati u Hajduku. Vi se niste stigli vratiti. Ima li šanse da njega vidimo na Poljudu?
On je isto vidio kakav je to klub, sve mu se svidjelo pa je normalno da je bila takva priča. U dosta navrata dok sam igrao u Splitu dolazio je na utakmice. Poslije smo išli i na ljetovanja. Ništa nije nemoguće, evo vidite da dolaze momci poput Kalinića i Livaje.
Teško je sad očekivati Džeku ili Ivana Perišića koji su još na vrhunskom nivou, ali daj Bože da ih sve jednom vidimo u dresu Hajduka. Što se mog kuma tiče, mislim da ta šansa postoji.
