Franco Baresi. Roberto Donadoni. Roberto Baggio. Imena su sinonim za pojavu AC Milana kao evropske velesile.
Oni su također urezani u sjećanje svakog italijanskog navijača koji je svjedočio porazima ove zemlje u raspucavanju jedanaesteraca na Svjetskom prvenstvu 1990. i 1994. godine.
Sva trojica su govorila o traumi koju su osjetili zbog promašaja udaraca s mjesta. Sva trojica su utjehu potražili u 'Mind Roomu' (Sobi uma), prvom psihološkom laboratoriju italijanskog nogometa.
Podržan od Silvija Berlusconija i pozdravljen od niza milanskih menadžera od Arriga Sacchija do Carla Ancelottija, Mind Room je pomogao poduprijeti niz uspjeha bez presedana jer su Rossoneri osvojili 21 veliki trofej tokom 23 godine rada od 1986. godine.
Kombinirajući terapiju za ublažavanje stresa s kognitivnim treningom i neuronaukom, utjecaj laboratorija mogao bi se osjetiti čak i u Chelseaju, gdje je njegov osnivač izgradio sličnu postavu 2009. godine.
Stvari su daleko napredovale otkako je skovan plan za prvu inkarnaciju, na sastanku između budućeg italijanskog premijera i amaterskog prvaka u karateu.
Sastanak između budućeg italijanskog premijera i amaterskog prvaka u karateu
Dr. Bruno Demichelis bio je student borilačkih vještina od mladosti. Godine 1971., u dobi od 24 godine, pobijedio ga je na međunarodnom natjecanju u karateu manje voljeni japanski protivnik. Borio se s procesom poraza i vratio se kući u Italiju tražeći odgovore.
"To nije bio tehnički problem ili fizički problem; bio sam u jakoj formi i vrlo dobro treniran. Na kraju mi je prijatelj rekao: 'Je li to psihički problem?'", prisjetio se Demichelis na Football Psychology Showu.
"Shvatio sam da sam trenirao s Japancima toliko dugo da mi više nisu bili samo instruktori ili majstori. Oni su bili moji heroji. Psihološki, ne možete pobijediti svoje heroje. Bila je to samosabotaža."
Demichelisovo ispitivanje potaknulo je zanimanje za psihologiju. Na kraju je završio doktorat iz ove teme i našao posao kao konzultant u Fininvestu, medijskom konglomeratu u Berlusconijevom vlasništvu.
U februaru 1986. Berlusconi je kupio AC Milan. Osjetivši priliku, Demichelis je dogovorio sastanak s novim vlasnikom kluba. Bila je to rasprava koja će mu promijeniti život.
Demichelisov stav bio je jednostavan: vidjeli ste prednosti psihološke podrške u poslovnom svijetu. Sada ih primijenite na nogomet. Berlusconijev odgovor bio je jednako izravan.
"Vlasnik me pitao jesam li navijač Milana", kaže Demichelis, sada star 74 godine.
"Rekao sam 'Ne'. Sjećam se da se malo odmaknuo i pomislio sam 'O ne'. Onda me pitao jesam li navijač Intera. Rekao sam 'Ne', a on se pomaknuo malo dalje. Prije nego što je pitao meni treće pitanje, rekao sam 'Nisam navijač nijednog tima!'"
Nakon sastanka koji je trajao dva i pol sata, Demichelis je imenovan za Milanovog naučnog koordinatora, čime je postao jedini psiholog Serie A u praksi.
Soba uma
Nakon uspješnog početka u klubu u kojem je dobio podršku menadžera Arriga Sacchija, Demichelisove usluge bile su vrlo tražene. Iskoristivši priliku, osigurao je ulaganje u psihološki laboratorij po mjeri sa sjedištem u Milanellu, klupskom poligonu za trening. Rodila se Soba uma.
Njena je svrha bila dvostruka. Prvo, omogućila je Demichelisu da vodi grupne sesije, zadovoljavajući rastući apetit milanske momčadi za psihološkom podrškom. Drugo, pružila je priliku da odgovori na pitanje s kojim se dugo borio: kako pokušavate kvantificirati i naučno podržati psihički razvoj igrača, povezujući to s izvedbama na terenu?
Soba uma djelovala je kao dijelom utočište, dijelom kao mentalno vježbalište. Grupe od do osam članova prve momčadi - sjedile su u najsavremenijim stolicama nulte gravitacije - bile su spojene na opremu uključujući poligrafske strojeve, koji se koriste za praćenje pokazatelja kao što su krvni pritisak i brzina disanja. Staklena pregrada razdvajala je igrače i studioznog Demichelisa, koji je tražio fiziološke znakove igračevog mentalnog stanja (ili ono što je on nazvao "objektivnim podacima u 'mentalnom području'").
Na primjer, ako je igrač rekao da se osjeća inhibirano ili da mu nedostaje samopouzdanja zbog naprezanja mišića, Demichelis bi proveo test elektromiograma kako bi izmjerio električnu aktivnost mišića.
Očitavanja su mu omogućila kvantificiranje stanja kao što je 'zategnutost' nakon utakmice i poduzimanje proporcionalnih korektivnih mjera, uključujući pažljivo kalibriran trening disanja. Čineći to, Soba uma nije samo pomagala tjelesni oporavak i izvedbu, već je i podržavala razvoj psiholoških karakteristika kao što je samopouzdanje.
Demichelis je također koristio rezultate iz Mind Room testova kako bi osmislio vježbe kognitivnog treninga. To je uključivalo korištenje uređaja za biofeedback, kao što su elektrode, koje, kada se stave na vlasište osobe, mogu pratiti električnu aktivnost mozga. Gledajući kako se neuroni pojedinca ponašaju, postaje moguće usredotočiti se na jačanje sinapsi povezanih s vještinama kao što je rješavanje problema. Ova vrsta terapije osmišljena je da pomogne igračima da rekonfiguriraju vrstu negativnog 'unutarnjeg govora' koji može utjecati na njih u situacijama visokog pritiska. Među liječenim su bili Baresi, Baggio i Donadoni.
Demichelis kaže: "Jedan od njih mi je rekao: 'Spustio sam loptu i napravio tri ili četiri koraka unatrag. I onda mi je mala misao prošla kroz glavu: šta ako promašim?"
"Rekao je: 'To me pogodilo. Počeo sam gledati loptu kao da je tigar. Onda sam pogledao trenera: još jedan tigar. Zatim sam pogledao igrače i svoje saigrače: još 21 tigar. Onda sam pomislio o ljudima koji gledaju kod kuće. U trenutku sam imao 4 milijarde tigrova koji su me gledali. Tresao sam se. Osjećao sam se zbunjeno. Gotovo mi je došlo da plačem.'"
Osim oslobađanja od stresa i kognitivnog treninga, Mind Room se također usredotočio na poboljšanje brzine reakcije igrača korištenjem testova vremena odziva. Sudionici su dobili dva gumba i par sijalica, kliknuvši na lijevu ili desnu tipku ako je odgovarajuća žarulja svijetlila. Trepereće strelice - često usmjerene u suprotnom smjeru od svjetla koje je bilo upaljeno - korištene su kako bi se dodatno otežalo ispitivanje.
Iako koncept zvuči osnovno, smanjenje vremena potrebnog igračima da reagiraju na brzo promjenjive situacije na terenu - čak i za nekoliko desetinki sekunde - smatralo se još jednim načinom na koji Milan može produžiti karijere odlikaša kao što je Alessandro Costacurta i Paolo Maldini, koji su igrali do svoje 41. godine.
"Ne možete trenirati 37-godišnje igrače da postanu fizički brži, ali ih možete trenirati da postanu brži u analiziranju situacija", kaže Demichelis.
"Ako mogu brže obraditi podatke, mogu brže donositi odluke. Zato smo uspjeli zadržati igrače."
Seedorf i Soba uma
Clarence Seedorf bio je utjelovljenje ovog etosa. S nadimkom 'Profesor' od strane saigrača, Seedorf je redovito posjećivao Mind Room, koji je bio viđen kao psihološka 'stanica' unutar šireg fizičkog i mentalnog 'kruga', inače poznatog kao Milanski laboratorij. Nizozemčeva predanost samorazvoju isplatila bi se na više načina.
Demichelis objašnjava: "Generalni direktor milanskog laboratorija mu je rekao: 'Vau, imaš 31 godinu, ali što se tiče fitnesa, imaš 26. Tvoja biološka dob je puno, puno mlađa.'
"Seedorf je rekao: 'Daj mi taj ispis'. Otišao je do izvršnog direktora i rekao: 'Slušaj šta tvoj laboratorij govori o meni. Ja imam 26 godina, biološki gledano, pa produži moj ugovor na još četiri godine.' I jesu!"
Seedorfovoj fiziologiji koja prkosi dobi možda su pomogli svakodnevni šestominutni zdravstveni pregledi koje je Demichelis uveo, kao dio njegove uloge naučnog koordinatora kluba. Kombinirajući GPS podatke s fiziološkim mjerenjima kao što je varijabilnost otkucaja srca, provjere su korištene za razvoj sistema 'bodovanja rizika'. Praćenjem promjena u rezultatu igrača u odnosu na osnovnu liniju, Demichelis je uspio ukazati na potencijalnu osjetljivost na ozljede i proaktivno primijeniti liječenje.
Na primjer, pad od 10% u rezultatu igrača generirao bi žutu zastavicu, a smanjenje od 20% rezultiralo bi narandžastom zastavicom. Smanjenje od 30% signaliziralo bi crvenu zastavu i preventivni tretman u Sobi uma.
Smanjenje povreda
Prema Demichelisu, metode koje je pomogao u uvođenju pridonijele su Milanu da smanji povrede mekih tkiva za 91% tokom njegovog boravka u klubu. To je upečatljiva statistika koja je djelomično omogućena podrškom koju je Mind Room dobila i na razini upravnog odbora i na razini menadžera.
"Imao sam igrače na svojoj strani jer smo mi imali klub na svojoj strani", kaže Demichelis. "Imali smo trenera na našoj strani jer je vjerovao u našu filozofiju. Tada je igračima rekao: 'Ne igrate nogomet nogom. Vi igrate nogomet mozgom.' To je velika prednost za sportskog psihologa."
Ancelottijev i Demichelisov odlazak 2009. godine zapravo je okončao korištenje Sobe uma u Milanellu, ali je italijanski par uspostavio ekvivalentnu bazu na Stamford Bridgeu nakon što se pridružio Chelseaju.
Petr Cech je bio među brojnim igračima koji su iskoristili priliku da se okoriste metodama koje je Demichelis primijenio u Milanu, a koje profesor psihologije Marc Jones opisuje kao istinski inovativne.
"Mind Room je probijao novi teren u smislu svoje integracije u okruženje za trening", kaže Jones, koji je radio s brojnim nogometnim klubovima.
"Činjenica da je postojala fizička prisutnost na Milanovom poligonu je, bez sumnje, bila iznimka, a ne pravilo."
Jones provjerava imena Johna Syera i Chrisa Connollyja - koji su obojica pružali psihološku podršku igračima Tottenhama početkom 1980-ih - kao kvazi preteče Demichelisa, ali morate se osvrnuti na 1958. i brazilskog psihologa Joaa Carvalhaesa koji je osvojio Svjetsko prvenstvo kako biste pronašli slično ukrašen primjer laboratorija posvećenog treningu kognitivnih vještina.
Dok Milanovi trofeji na neki način ilustriraju utjecaj Mind Rooma, javno svjedočanstvo menadžera koji su podržali Demichelisovu zamisao možda dovoljno govori. U svojoj knjizi 'The Immortals', Sacchijevo uvažavanje laboratorija je takvo da Demichelisa opisuje kao "psihologa kojeg sam trebao više od igrača". Ancelotti je u međuvremenu govorio o "vrijednosti" koju je Demichelis dodao Chelseaju "svojim iskustvom u milanskom laboratoriju".
Čini se da zahvalnost odražavaju i igrači s kojima je Demichelis radio. 2014., nakon što je imenovan za trenera Milana, Seedorf je svog bivšeg kolegu namamio natrag na San Siro.
Ponovno okupljanje je bilo kratkog vijeka - Seedorfova menadžerska vladavina završila je nakon četiri mjeseca - ali dugoročna ostavština Mind Rooma je dobro utvrđena. Utjelovljujući inovaciju koja je obilježila rad Milana izvan terena i na terenu tijekom 1990-ih, korijen njegovog uspjeha leži jednako u prastaroj premisi koliko i u modernoj tehnologiji, prema njegovom osnivaču.
"Poboljšali smo vještine koje su vrlo dobro definirane: oporavak, pozornost, izdržljivost, brzina u analizi situacija i donošenju odluka", kaže Demichelis. “Razlika je u tome što su naši igrači uspjeli primijeniti te vještine pod pritiskom.
"Kao igrač, morate imati tu sposobnost ako želite izvesti jedanaesterac u finalu Svjetskog prvenstva."
