Bio je četvrti april 1992. U Nišu su finale Kupa, zadnje finale Kupa onoga što je ostalo od tadašnje Jugoslavije (nakon izlaska Hrvatske i Slovenije) odigrali košarkaši Partizana i Bosne. Partizan, koji će samo 12 dana kasnije u Istanbulu postati prvak Europe, bez nekih većih problema je slavio protiv Sarajlija rezultatom 105:79.
Igrači su se međusobno srdačno pozdravili, poraženi je sportski čestitao pobjedniku, publika je aplauzom pozdravila obje ekipe, službene osobe su igračima podijelili odličja i trofeje i zapravo je sve izgledalo kao da se odigrala jedna obična, ni po čemu posebna utakmica. No, ona je po svemu, pokazat će se vrlo brzo, bila sve samo ne obična. Ono što će se dogoditi samo 24 sata kasnije, promijenilo je historiju, piše Index.hr.
Četvrtog aprila se igrala košarka, petog aprila je počelo ludilo
Igrači Sarajeva su se vojnim avionom idućeg dana vratili u Sarajevo, a tog petog aprila 1992. započela je najduža i vjerojatno najkrvavija opsada jednog grada. Više od tri godine su četnici uz logističku i svaku drugu podršku iz Beograda uništavali Sarajevo, terorizirali ga, izgladnjivali ga i ubijali. Skoro četiri godine trajalo je sadističko mrcvarenje Sarajeva i njegovih građana.
''Bio je to vjerovatno zadnji avion koji je do kraja rata stigao u Sarajevo. U avionu smo već čuli da se nešto u Sarajevu događa, da su na ulicama barikade. Nama je to sve bilo strano, nismo imali pojma o čemu se radi. Kad smo sletjeli, aerodrom je već bio pod opsadom JNA, vidjeli smo ljude s puškama, pištoljima. Ljudi se bježali, trčali. Ja nisam ništa shvatio što se događa'', u izvanrednom Al Jazeerinom dokumentarnom filmu 'Nevjerovatno putovanje' (o nestvarnom i filmskom putu reprezentacije BiH na Eurobasket 1993.) rekao je tadašnji igrač Bosne Gordan Firić.
Tog petog aprila 1992. 20 hiljada agresorskih snaga je opkolilo olimpijski grad, koji je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka svijeta. Nije bilo hrane, nije bilo struje, lijekova, vode i plina. Nije bilo ničega. Osim ubijanja. S okolnih brda su rigali smrt po gradu, bacajući granate, u prosjeku njih 329 dnevno te gađajući snajperima sve koji su zatekli na ulicama.
Djeca, starci, trudnice, nebitno, smrt u Sarajevu nije birala i niko nije bio pošteđen. Tog su dana na Vrbanja mostu pale i prve žrtve opsade Sarajeva. Snajperskim hicima na licu mjesta su ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović, a od posljedica ranjavanje iste noći je u bolnici umro i Milomir Vučijak.
Istim onim avionom, kojim su iz Niša u Sarajevo stigli igrači Bosne, u suprotnom smjeru su tog petog aprila otišli igrača beogradskog Rada, koji su trebali na Grbavici protiv Željezničara odigrati ligaško kolo nogometnog prvenstva. Utakmica se nikad nije odigrala. Susret je trebao početi u 15:30, a tačno u 14:55 počela je žestoka paljba.
Ljudi su počeli panično bježati sa stadiona, a igrači i stručni štab oba kluba te službene osobe sakrili su se u podnožju tribina Željinog stadiona. Samo 24 sata ranije, Partizan i Bosna su odigrali košarkašku utakmicu, a već idućeg dana košarke više nije bilo. Više nije bilo ničega, osim patnje i smrti. Kao da je neko pritisnuo neku sklopku i jednim potezom ugasio svjetlo i upalio mrak koji će trajati skoro četiri godine i odnijeti više od sto hiljada života u BiH. Bio je to početak jednog novog života za Sarajevo.
Sedam ''luđaka'' je prkosilo agresoru igrajući košarku u gradu u kojem je smrt harala
Prvih nekoliko mjeseci niko nije ni mislio na košarku, važno je samo bilo preživjeti. Ipak, u oktobru iste godine, igrači Bosne koji su ostali u gradu počeli su se skupljati po lokalnim školama i kao, trenirati. Niko od njih u tom trenutku nije mislio na ozbiljnu košarku niti da će ti ''treninzi'' poslužiti nekom većem sportskom cilju.
Niko od tih momaka nije šutirao na koševe po sarajevskim školama jer mu je važna bila kondicija ili forma. Niko od njih nije o tome razmišljao. Košarka im je u tom trenutku bila terapija i jedini način da ostanu normalni dok je oko njih vladalo ludilo. Ubrzo će se pokazati da je ta njihova budalasta ideja, donesena iz prkosa i inata agresoru zapravo označila početak jedne od najnevjerovatnijih priča u čitavoj historiji sporta.
Kolika je to ludost bila okupljati se i trenirati u tim okolnostima dovoljno govori i to što je svako od njih, dok bi došao do dvorane, stavljao glavu u torbu riskirajući da ga ne pogodi snajperski hitac ili krhotina granate ispaljene s obližnjih brda.
''Igrajte košarku i pokažite svijetu da smo mi Bosna i Hercegovina i da postojimo"
Iz današnje perspektive to zvuči apsurdno i suludo, no Sarajlije su se za manje od godina dana pod opsadom navikle na smrt i ono što nama danas zvuči nevjerovatno, njima je bila svakodnevnica. Uostalom, svaki izlazak iz stana, odlazak po hljeb ili pitku vodu, bio je kockanje sa životom i šah sa smrću. Tako da odlasci na treninge za te ljude nisu predstavljali ništa posebno specijalno.
''Moram biti iskren i reći da sam u tih skoro godinu dana otišao na samo jedan trening i umalo sam glavu izgubio. U Sarajevu postoje dva nebodera koja se popularno zovu Momo i Uzeir. Tu se nalazi osnovna škola Slaviša Vajner Čiča, koja danas nosi ime Isak Samokovlija. Da biste došli do te škole morate proći jednu ulicu koja gleda direktno prema Zlatištu na Trebeviću. Tu je bila snajperska linija. Kad se popnete na brdo, kamenom možete čovjeka ubiti, a kamoli snajperom. Ima tu dosta hoda, a do prvog zaklona mogao sam nekoliko puta poginuti. Priznajem, za razliku od drugih momaka, nisam više otišao niti na jedan takav trening'', za Index je rekao Samir Avdić, tadašnji igrač Bosne i bivši juniorski prvak svijeta iz Bormija 1987.
Priča o nekoliko luđaka, koji pod mecima i granatama treniraju i igraju košarku, počela se širiti Sarajevom i došla je do onih koji su vodili državu. Ejup Ganić i Stjepan Kljuić, koji su u to doba bili na nekim od najvažnijih funkcija u BiH, kad su čuli šta košarkaši Bosne rade, pokrenuli su inicijativu da se stvori reprezentacija BiH, koja bi trebala imati zadatak da igrajući na svjetskim i evropskim natjecanjima širi priču o tome šta se događa u zemlji zaboravljenoj i od boga i od vraga. Odluka ko će biti prvi selektor košarkaške reprezentacije BiH, nije mogla biti logičnija.
Mirza je dobio glavni zadatak - skupiti one koji bi željeli igrati za zemlju koja umire pred očima Evrope
Jedan od najvećih evropskih košarkaška svih vremena, legendarni majstor, filozof i umjetnik s loptom, Mirza Delibašić, dobio je zadatak da složi popis igrača koji na ovaj ili onaj način mogu igrati za BiH. Odnosno, svi koji su bili iz Bosne ili su bili porijeklom iz Bosne.
Na početnom popisu bili su i neki igrači koji su kasnije igrali za Hrvatsku ili Srbiju. Tako su se među ostalima, na tom popisu našla i imena Sarajlije Predraga Danilovića i Zeničanina Zorana Savića (obojica su kasnije s reprezentacijom SRJ osvojili sve što se osvojiti moglo).
Premda su se našli na početnom popisu, u Munchenu za reprezentaciju BiH nisu zaigrali Nenad Marković (koji je kasnije nastupao za BiH), Dževad Alihodžić, Mensur Bajramović, Teoman Alibegović i Sejo Bukva. S njima, čak i ako zbog političkih razloga izuzmemo Hrvate i Srbe koji su mogli igrati za BiH, ta bi reprezentacija bila itekako respektabilna. No oni nisu mogli nastupiti za Bosnu u njenim debitantskim nastupima 1993.
''Ti su igrači imali sreću pa su iz Sarajeva izašli ranije. Neki su dobili hrvatsko, neko srpsko košarkaško državljanstvo. Te 1992. reprezentacija BiH nije postojala i to je onda bio sasvim logičan potez, ali godinu dana kasnije, kad smo dobili Savez, te je igrače bilo jako teško vratiti'', rekao je u filmu ''Nevjerovatno putovanje'' tadašnji kapetan BiH Emir Mutapčić. Samira Avdića smo pitali je li bilo pokušaja Saveza da vrati te igrače ili je problem birokratske naravi bio prevelik.
''Neko moje razmišljanje da je problem bio taj što su i Neno i Sejo i Mrša (Damir Mršić, op. a.) i Dževdo i Teoman imali druge pasoše. Teoman je čak i igrao za slovensku reprezentaciju. Mi smo se čak svi zajedno i okupili za jednu prijateljsku utakmicu u Bologni. Bila je to ona utakmica, na kojoj smo prvi put držali transparent 'Stop the war in BiH'. Teoman je tada igrao u Bologni i on je zaslužan da se ta utakmica uopće i odigrala. Njih pet, šest sa strane su došli na tu utakmicu i igrali su za nas, ali jednostavno nisu mogli tada igrati službene utakmice jer su imali druge pasoše. Uz nas koji smo došli iz Sarajeva i uz njih nekoliko koji su već bili vani, bila bi to jedna top reprezentacija'', rekao nam je Samir Avdić.
Novosel i Hrvatska puno su pomogli Mirzinoj ekipi. Prva adresa Košarkaškog saveza BiH bila je u Domu sportova u Zagrebu
Pokušaj odlaska na kvalifikacije za Eurobasket u Njemačkoj 1993. bio je očajnički pokušaj da se održi privid normalnosti i želja da se svijetu kroz sport pokaže da ta Bosna i dalje postoji, unatoč svakodnevnom iživljavanju nad njom. No, postojao je problem. Tačno je da je BiH tada bila priznata država, ali nije bila član FIBA-e, što je značilo da ne može pristupiti kvalifikacijama.
Tada su na scenu stupili Mirza Delibašić i Mirko Novosel. Prvi je svojim statusom i ugledom u košarkaškom svijetu u javni eter širom Evrope slao poruke o tome šta se događa u BiH i tražio podršku da se reprezentacija BiH što prije primili u evropsku košarkašku porodicu kako bi imala pristup kvalifikacijama za Munchen.
S druge strane, Novosel je iskoristio sve svoje veze i utjecaj i BiH je primljena u članstvo FIBA-e. Koliko je Hrvatska pomogla svojim bosanskim kolegama da dobiju šansu natjecati se i igrati za svoju zemlju, najbolji govori i podatak kojeg nam je otkrio Samir Avdić. Prva službena adresa Košarkaškog saveza BiH je bila u Domu sportova u Zagrebu.
BiH je bila primljena u FIBA-u, dobila je priliku odigrati kvalifikacije i pokušati se plasirati na Eurobasket, ali svega tri mjeseca prije ključnog turnira u Wroclawu sedam od deset igrača bili su aktivni u odbrani Sarajeva.
Sama ideja da se reprezentacija može plasirati u takvim uvjetima, gdje su građani Sarajeva u prosjeku izgubili 15 kilograma bila je apsurdna. Godinu dana su bili u rovovima, jeli su samo rižu bez soli ili makarone bez ičega, a onda su išli igrati za Bosnu.
Kako se pripremao proboj iz opkoljenog Sarajeva
Sredinom februara 1993. igrači, njih sedmorica, bili su spremni da će dobiti poziv za napustiti opkoljeno Sarajevo i otići u Hrvatsku na pripreme za kvalifikacijski turnir u Poljskoj. Međutim, postojao je samo jedan način da se izađe iz grada, a to je bilo da se pređe aerodrom koji su držale srpske snage. Rizik je bio ogroman i zato se datum bijega držao do posljednjeg dana u najstrožoj tajnosti.
''Alija Izetbegović me svako malo pitao: 'Jovice, kad će izaći?'. Rekao bih mu da ne znam. Naravno da sam znao, ali nisam želio da tačan datum i sat proboja sazna neko ko to ne smije saznati'', rekao je tehnički direktor reprezentacije Jovica Rokvić.
Dana 31. marta 1992. stigao je poziv igračima da se spreme i da sa sobom ponesu samo osnovne stvari. Mirza i igrači su dobili dopuštenje vlade BiH da napuste grad, ali šta im je to vrijedilo kad je postojala ozbiljna mogućnost da u pretrčavanju tih 500 metara avionske piste neko od njih možda neće preživjeti. Niko im nije davao garanciju da će ostati živi i da ih agresori neće pobiti pri pokušaju izlaska. Također, uz srpske snajpere morali su izbjegavati i vozila UNPROFOR-a koja bi ih vratila natrag da su ih uhvatili.
''Mirza, ako nas uhvate, tebe će razmijeniti, ti si Mirza Delibašić. Mene će ubiti ko psa'', prisjetio se Jovica Rokvić trenutaka neposredno pred sam proboj i razgovora s Delibašićem.
Bijeg je naravno planiran za noć tog dana, a mala i hrabra bosanska košarkaška delegacija je dobila vodiča koji je poznavao teren. No, rečeno im je da idu na vlastitu odgovornost i da im niko ne može garantirati da će preživjeti. Naime, premda su francuski vojnici u sastavu UNPROFOR-a u to vrijeme kontrolirali avionsku pistu, srpske snage bile su svugdje oko nje i bilo kakva pogreška u orijentaciji značila je pad u njihove ruke i sigurnu smrt.
Priča o pisti i Mirzinoj cigareti pod mecima i razbacanim leševima je najluđa priča u povijesti košarke
Problem se pojavio kad je vodič vidio nekoliko mrtvih tijela na aerodromu. Ti su leševi tu stajali danima i nitko ih nije pokupio i dostojno sahranio. Vodič se uplašio i pobjegao je. Mirza i igrači su ostali prepušteni sebi. Morali su prijeći samo 500 metara, ali tih 500 metara bit će vjerovatno najluđa i najhrabrija avantura neke ekipe u historiji sporta.
Prvi su krenuli Mirza i Jovica Rokvić s vodičem. No, kako je ovaj pobjegao, Delibašić i Rokvić su ostali na pisti sami.
''Kad smo naišli na leševe, vodič je Mirzu i mene ostavio nasred piste, a nas dvojica, da izvinete, ne znamo jesmo li pošli ili došli. Na pola piste Mirza mi kaže da on više ne može i da mora zapaliti. Kažem mu: 'Bolan, Mirza, pa kako ćemo zapaliti tu, vidjet će nas, pobit će nas.' Mirza mi kaže: 'Ma, ja moram zapaliti.' Mirza je već tada ozbiljno bolestan, noge su ga boljele, a teren je bio mokar i pun snijega. Bilo mu je jako teško hodati. Ništa, sjeli smo na pistu, ja sam iz torbe izvadio neki stari mantil i s njim smo se prekrili i zapalili smo. Transporteri UNPROFOR-a prolaze oko nas, srpska vojska čiji su rovovi bili udaljeni samo 50 metara od tog kanala preko kojeg smo bježali nije prestajala pucati. Srećom, niko nas nije vidio. Bili smo umorni, nervozni, preplašeni, ali što ću, morao sam voditi računa da se Mirzi ništa ne dogodi jer on je bio strašno puno vrijedan za Bosnu i Hercegovinu'', pričao je Rokvić.
Bijeg je uspio, put je išao preko položaja HVO-a prema Hrvatskoj. Da se bijeg dogodio samo koji dan kasnije, ko zna šta bi bilo
Srećom, čitava delegacija je izašla iz grada i zaputila se prema Hrasnici na Ilidži, na slobodni teritorij gdje je živio pokojni Sabit Hadžić, bivši igrač Bosne i nekadašnji reprezentativac Jugoslavije, najviše upamćen po fantomskom prekršaju na Draženu Petroviću u zadnjoj sekundi majstorice finala prvenstva Jugoslavije između Šibenke i Bosne 1983.
‘’Kad sam ih vidio, neke od igrača nisam ni prepoznao koliko su kilograma izgubili. Bilo mi je jako drago što ih vidim, posebice jer nisam ni znao da dolaze. Tek kad su izašli iz grada javljeno mi je da Mirza i igrači dolaze i da očekuju pomoć’’, rekao je Hadžić u filmu, a nevjerovatnih scena s aerodromske piste i bijega u Hrvatsku za Index se prisjetio i Samir Avdić.
"Mirza i direktor reprezentacije Rokvić su krenuli ranije, naravno, vrlo kondiciono spremni, ha-ha. Njih dvojica, ali i svi mi smo izgledali kao aveti, ne kao ljudi. Deset maraka je tada koštalo jaje u Sarajevu. Srpska vojska koja je bila na Lukavici je kontrolirala aerodrom i čitavo vrijeme su meci letali oko nas, a morali smo izbjegavati i unproforce koji bi nas vratili jer pojma nisu imali ni za kakav naš bijeg.
Sjećam da su tada dva francuska transportera stalno prolazila po toj pisti, a mi bismo čekali da se ta dva vozila mimoiđu jer tek bi se tada otvorio neki prostor za prolaz. Kad smo došli kod Sabita Hadžića, kod njega smo se zadržali dan, dva, a onda smo krenuli za Igman nekim autobusom koji je više bio kombi nego autobus.
Cijelim putem smo nailazili na vojsku pa sam imao osjećaj da smo na Kozari. Put smo nastavili prema Konjicu i Jablanici, a onda smo preko Mostara stigli do Čapljine. Tamo smo morali stati kako bismo dobili papire da možemo preći u Hrvatsku. Čitav taj proces je trajao cijeli dan", rekao nam je Avdić.
Sarajevski HVO je dao dozvolu da se igrači slobodno prebace u Hrvatsku preko položaja koje je u Bosni kontrolirala hrvatska vojska, ali ko zna što bi bilo da se ova zanimljiva četa sarajevskih košarkaša na put odlučila samo koji dan kasnije. Naime, baš kad su oni prošli u Hrvatsku, eskalirao je rat između bosanskih muslimana i Hrvata. Avdić nam je rekao kako nikakvih problema s HVO-om nisu imali.
"Nikakvih problema nije bilo. U Čapljini nas je zaustavila vojna policija zato što je bio policijski sat. Kad smo im objasnili ko smo i šta smo, samo su se čudili. 'Kakva reprezentacija, kakvo evropsko prvenstvo. Ovdje se ratuje, a vi pričate o nekoj košarci'. U Hrvatsku smo ušli kod Metkovića i krenuli smo prema Splitu. Kod Gripa smo stali i u tom smo autobusu prespavali. Ujutro nas je probudila policija i kad smo im objasnili ko smo, pustili su nas, a onda smo otišli na autobusni kolodvor i ukrcali se u bus za Zagreb."
Šok u Panorami i trening od šest minuta
Bez obzira na to što je tih dana bjesnio rat između HVO-a i Armije BiH, bosanska reprezentacija u Zagrebu je imala fenomenalan doček i uvjete za rad. Igrači su bili smješteni u hotelu Panorami i nakon godinu dana su prvi put vidjeli svjetlo od žarulje, televizor, mogli su se otuširati, vidjeli su pravu hranu i spavali su u čistom.
Za igrače je to bio šok. Direktor Cibone Bože Miličević i trener Cibone Aco Petrović dali su Ciboninu dvoranu Mirzinim igračima na korištenje, a kad se reprezentacija BiH pripremala u Poreču, Dino Rađa i Toni Kukoč, koji su tada igrali u Italiji, poslali su pun kombi sportske opreme, a preuzeli su je Mira Poljo i Teoman Alibegović i predali je igračima u Poreču ispred hotela Dijamant.
"Obukli su nas, čak su nam i neke novce poslali. Živjeli smo, eto, baš onako momački što bi se reklo", priča nam Avdić.i nastavlja: "Naš prvi trening, to je živa istina, trajao je samo šest minuta. Kod hotela Dijamant u Poreču, kod one crnogorične šume, to ću pamtiti dok sam živ, kondicioni trener Ibrahim Krehić nam je rekao da se malo istegnemo. Nakon šest minuta nam je rekao: 'Djeco moja, za danas je dosta.'
Jedva smo stajali na nogama. Tako je izgledao prvi trening reprezentacije koja se pripremala za kvalifikacije za EP koje će početi za manje od dva mjeseca. U tom hotelu u Poreču, sjećam se da je bilo vrijeme oko Uskrsa, bilo je i gostiju i pred nas su konobari donijeli toliko hrane koju mi nismo vidjeli godinu dana. Kad znaš što si ostavio kod kuće u Sarajevu i kako si tamo živio, kako ti živi porodica koja je u Sarajevu i nije ti ugodno jesti, iako si gladan kao vuk. Imali smo grižnju savjesti."
Sarajevskoj sedmorki su se pridružili Mutapčić, Primorac i Bilalović. Akcija je mogla početi
Sedmorici iz Sarajeva se u Hrvatskoj pridružio i trojac koji je igrao u inozemstvu. Sabahudin Bilalović iz Izraela i Emir Mutapčić te Mario Primorac koji su igrali u berlinskoj Albi. Koncem maja reprezentacija je otišla u poljski Wroclaw na izlučne kvalifikacije za glavni turnir u Njemačkoj.
Bosna je bila smještena u grupu C, a prve dvije reprezentacije išle su u drugi krug. Prvi rival bila je reprezentacija Slovačke, koja je bila pometena i ostala zamrznuta na -28. Pobjeda protiv Engleske osiguravala je drugi krug, bez obzira na ishod trećeg susreta s Ukrajinom. BiH je razvalila Engleze s 112:81. Poraz u zadnjem kolu protiv Ukrajine bio je nebitan.
Ako se i očekivalo da će reprezentacija BiH izboriti drugi krug, malo ko je vjerovao da će ekipa sastavljena od igrača koji su prije samo dva mjeseca godinu dana živjeli u neljudskim uvjetima, uspjeti napraviti čudo i izboriti nastup na Eurobasketu. BiH je bila smještena u grupu sa Slovenijom, Poljskom i Estonijom.
Odmah u prvom kolu BiH je napravila senzaciju i pobijedila je Poljake. Nakon očekivanog poraza od Slovenije (78:91), BiH je srušila i Estoniju te je izborila susret za plasman u Munchen. Rival je bila Ukrajina, ekipa koja je Bosance pobijedila u prvom krugu.
BiH je senzacionalno prošla kvalifikacije, a onda je stigla šokantna vijest o Draženu
BiH je pobijedila 74:66 i senzacionalno je osigurala nastup među najboljih 16 reprezentacija Starog kontinenta. Iste večeri kad je BiH pobijedila Ukrajinu, Hrvatska je odigrala rezultatski nebitnu utakmicu sa Slovenijom za prestiž. Bila je to posljednja utakmica u životu Dražena Petrovića.
"I danas pamtim taj dan. Nakon Wroclawa smo krenuli prema Francuskoj na Mediteranske igre kad je Muki (Emir Mutapčić, op.a.) s jedne benzinske pumpe na autoputu nazvao kući suprugu da pita je li sve u redu. Tada nije bilo mobilnih telefona i zvao je s neke govornice. Tada smo saznali da je Dražen poginuo", rekao nam je Avdić.
U prvom kolu u Munchenu BiH je odigrala protiv Rusije, ali Babkov, Bazarevič i ostali su bili ipak prejaki. Sistem natjecanja je bio takav da je u svakoj od četiri grupe bilo smješteno po četiri reprezentacije, a u drugi krug su išle tri prvoplasirane ekipe. Španija se prošetala grupom, a senzaciju su izveli Šveđani koji su nakon produžetaka pobijedili Ruse osam razlike.
Nakon te utakmice niko nije davao nikakve šanse Bosancima da idu dalje jer im je u zadnjem kolu prvog kruga trebala pobjeda od 17 razlike protiv Šveđana. Konačni rezultat je bio 89:69 za BiH. Bajka je išla dalje.
U drugom krugu se ta grupa križala sa grupm u kojoj su bili Grčka, Italija i Latvija. Moćna Grčka predvođena legendarnim Nikosom Galisom, Panagiotisom Fasoulasom bila je prejaka. U utakmici protiv Italije BiH je u nevjerovatnoj završnici izgubila već dobijenu utakmicu.
Mirzina ekipa napravila je čudo nad čudima. Izbacili jednu od najjačih Italija ikad i plasirali se u četvrtfinale s Hrvatskom
BiH je minutu do kraja imala šest razlike i posjed. Italijani su iz očaja napali Mutapčića kod kojeg je bila lopta i jedan od najiskusnijih igrača je stao na liniju slobodnih bacanja. Tada je važilo kultno pravilo "jedan za jedan", a kako je Mutapčić promašio prvo, Nando Gentile je uhvatio loptu i praktički čim je prešao centar šutirao je tricu i pogodio.
Sljedeći napad isti scenarij. Faul na Mutapčiću, koji promašuje prvo bacanje, a Gentile pogađa još jednu tricu. U nekoliko sekundi je ogromnih +6 otišlo u vjetar. Italijani do tada nisu pogodili niti jedan šut za tri poena na utakmici. Do kraja je ostalo 15 sekundi, dovoljno za pobjedu. No, Emir Halimić je pogrešno dodao jedan pas, lopta je pala Ialijanima u ruke koji su zabili u zadnjim sekundama za pobjedu 74:72.
No, uoči zadnjeg kola nije sve bilo izgubljeno. Kako su Italijani u prvom krugu izgubili od Grčke i iznenađujuće od Latvije, košarkašima BiH u zadnjem kolu za prolaz u četvrtfinale je trebala pobjeda nad Latvijom i visoki poraz Italije od Rusije. Upravo se to dogodilo.
BiH, Latvija i Italija su imale po jednu pobjedu i četiri poraza, ali u tom krugu je reprezentacije Mirze Delibašića bila najbolja i kao četvrta je otišla u četvrtfinale na megdan Hrvatskoj. Italija, moćna i jaka Italija, finalist prošlog Eurobasketa i prvak Europe 1999., sa zvijezdama kao što su bili Ricardo Pittis, Nando Gentile, Stefano Rusconi i Carlton Myers (na klupi je sjedio veliki Ettore Messina), morala je otići kući, a grupa ''divljaka i klošara'', kako su sami sebe nazivali, koja je prije samo par mjeseci branila Sarajevo, otišla je u četvrtfinale Evropskog prvenstva u košarci. Nikad više reprezentacija BiH nije napravila takav rezultat.
Mario Primorac zbog straha za porodicu nije smio igrati protiv Hrvatske
Reprezentacija Bosne i Hercegovine bila je apsolutni autsajder u susretu s Rađom i ostalim hrvatskim zvijezdama, a šanse za još jedno čudo bitno su im bila smanjene kad je pred samu utakmicu stigla vijest da Mario Primorac zbog političkih razloga neće igrati protiv Hrvatske.
Primorac, Hrvat, ali legenda KK Bosne, koji je s reprezentacijom Jugoslavije 1989. u Zagrebu osvojio evropsko zlato, zbog krvavog sukoba Muslimana i Hrvata odlučio je da je najpametnije da ne igra tu utakmicu jer se bojao za život svoje porodice u Čapljini.
"S obzirom na političku situaciju u tom trenutku, nisam bio u stanju igrati protiv Hrvatske. Pošteno ću reći, ja nisam smio igrati tu utakmicu. Bilo me strah šta se može dogoditi i kakve mogu biti posljedice te utakmice", u filmu "Nevjerovatno putovanje" rekao je Mario Primorac. Samir Avdić nam je otkrio svoj stav oko slučaja Primorac:
"Takvo je bilo vrijeme. Dobili smo informacije da mu prijete porodici ako bude igrao protiv Hrvatske. Mirza je u razgovoru sa stručnim štabom donio jedinu logičnu odluku da Mario ne igra tu utakmicu. Odigrat će se utakmica, ali valja živjeti nakon toga. Naravno, Mario nam je puno nedostajao, bio je jedan od glavnih karika te reprezentacije."
Hrvatska je bez većih problema slavila 98:78 i otišla je u polufinale gdje je nesretno izgubila od Rusa i za bronzu je morala deklasirati Grke. Senzacionalni prvak Evrope je bila Njemačka, ali pravi heroji i prva priča ovog turnira bili su reprezentativci BiH. Štaviše, pokojni Sabahudin Bilalović je bio i najbolji strijelac čitavog turnira.
Mirza je izvukao sve igrače, pronašao im je svima klubove, spasio im je živote, ali on nikad nije želio otići iz svog Sarajeva
Reprezentacija BiH je napravila čudesan rezultat, njen put do osmog mjesta u Evropi idealna je priča za filmski spektakl, ali nakon slavlja i prospavane noći, postavilo se pitanje - šta sada? Vratiti se u Sarajevo koje je i dalje krvarilo ili ostati vani i pokušati pronaći neki klub te tako spasiti glavu i osigurati porodici egzistenciju.
Mirzu Delibašića su godinama nagovarali da s porodicom napusti Sarajevo i spasi se. To mu nije padalo na pamet. Premda bolestan, nije ni razmišljao da ostavi svoj grad i svoje Sarajlije. Nije to želio napraviti ni sada.
No, uspio je preko svojih veza osigurati da svi igrači iz te reprezentacije pronađu angažmane u Evropi. Samir Avdić je karijeru nastavio u Malagi. Luđačka ideja iz marta 1993. tim je igračima na kraju možda i spasila živote. Ono što je sigurno, osigurala im je kvalitetan život. ''Sigurno da je tako. Ko zna šta bi bilo da smo ostali'', kaže nam Avdić.
Mirza je ostao, premda je bio planetarno popularan o obožavan, odlučio je dijeliti sudbinu svojih Sarajlija. Na samom kraju filma "Nevjerovatno putovanje", Mirzin sin Danko na dirljiv je način pričao o svom ocu i rekao je da je Mirza 2001. umro najviše od tuge i razočaranja jer naivno nije mogao razumjeti da se onakav krvavi rat mogao dogoditi Bosni.
Mirza nije umro od bolesti, umro je od tuge i razočaranja. Nije mogao shvatiti da su neki ljudi to radili njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni
"To je tačno. Mirza, kao i većina nas, nismo mogli vjerovati da se nešto tako može dogoditi. Kad vratim film 30 godina unatrag, bio sam mlad, imao sam neki dinar u džepu, živio sam punim plućima, raja me voljela. I sad odjednom, neko povuče zavjesu i kaže: 'E, sutra je rat.' Mirza je bio čovjek širokih pogleda, nikad nije mogao shvatiti da njega neko može mrziti samo zbog imena, zato ima toliko puno istine u toj Dankovoj izjavi.
Mirza nije mogao nikako shvatiti da su ljudi, koji su godinama živjeli u Sarajevu, koji su se i rodili u Sarajevu, izašli iz Sarajeva, a onda su radili onakve stvari Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Postoji jedan čuveni intervju (video na dnu teksta, op.a.) koji možda na najbolji način pokazuje ko je bio Mirza, kakav je čovjek bio Mirza i kako je Mirza shvaćao i košarku, ali i život.
Nema šanse da je tog čovjeka neko ikad i krivo pogledao, a kamoli mu neku ružnu riječ rekao, bez obzira na to što je Bosna za vrijeme njegove karijere bila veliki rival svim klubovima u bivšoj državi te prvak Evrope. Njega su baš svi voljeli. Mirzu si jednostavno morao voljeti.
Sjećam se jedne situacije u Munchenu, tokom tog Eurobasketa 1993., uoči utakmice s Hrvatskom. Kad je službeni spiker spomenuo njegovo ime i rekao da se veliki Mirza Delibašić nalazi u Areni, cijela dvorana je ustala na noge i nagradila ga je ovacijama. Scena da se čovjek i sad naježi. To je bio Mirza", za kraj nam je rekao Avdić
Mirzu su voljeli i saigrači i rivali. Voljeli su ga navijači, i njegovi i protivnički. Voljeli su ga jer je bio fantastičan košarkaš, možda najbolji od svih, a opet uvijek tih, samozatajan, vječno skroman i nenametljiv. Čak i tužan. Uvijek je bilo neke sjete i melankolije u njegovu pogledu.
Čak i onda kad je s Bosnom, Realom i reprezentacijom Jugoslavije osvajao evropske, svjetske i olimpijske naslove. Voljeli su ga jer je bio drugačiji od drugih. No, legenda je postao ne zbog svega navedenog, već zbog toga što je bio veći čovjek nego što je bio igrač. A kao igrač bio je gromada.
Da, to je bio Mirza, piše Saša Čobanov, Index.hr.
