Viktoria Panchenko, 31, bila je daleko od svoje porodice na putovanju u Milano kada su ruske snage zauzele njen rodni grad. Ona prepričava svoj strah od povratka kako bi iz prve ruke otkrila grozote koje su ostavili za sobom, piše The Times.
Zatvaram oči i zamišljam se kući u Hostomelu, mom mirnom gradu na periferiji Kijeva. Sjećam se mirisa cvijeća u našem dvorištu i prekrasne kuće koju je sagradio moj otac. Mjesto topline malog grada, okruženo rodbinom i prijateljskim susjedima.
Otvaram oči i shvatam da je sve to sada samo sjećanje. Naša kuća je crna, nema prozora, vrata i krova. Više nije toplo, nema svjetla, vjetar vreba kroz njega. I mislim da miriše na paljevinu.
Čini se kao najgora stvar koja se ikada mogla dogoditi. Ali nije. 35 dana moj grad su okupirali Rusi. Sada kada smo ga vratili, otkrivamo šta su ostavili za sobom. Naš gradonačelnik je ubijen. Oko 400 naših susjeda je nestalo, strahuje se da su mnogi mrtvi.
Svakim danom vidim sve više najava prijatelja o njihovoj potrazi za rodbinom. Jučer sam bila presretna kad sam otkrila da su moja kolegica iz razreda, njezin suprug i dvoje male djece živi nakon što su bili nestali mjesec dana.
Brinem se za još jednog kolege iz razreda kojeg još nema, a danas sam u suzama jer sam saznala da je prijatelj mog brata, Serhiy Zakhlyupany, upucan u glavu 22. marta. To je nepodnošljiva bol. Naš Serhiy, taj nasmijani tip. Nećemo ga zaboraviti.
Još manje sreće imali su naši susjedi u Buči. Nikada u životu nisam vidio ništa okrutnije. Masovna grobnica u Buči kod crkve. Leševi nedužnih ljudi na ulicama sa vezanim rukama na leđima, silovane žene, djeca. Beskrajna pljačka.
Tokom jednog mjeseca okupacije, naši su gradovi pretvoreni u ruševine. Mislila sam da ljudi ne mogu raditi takve stvari. Bila sam u krivu. Pakao na zemlji postoji. Oko Kijeva je počelo 24. februara i trajalo do 31. marta. Pakao je ruska vojska.
Moja porodica je živa, ovo je najvažnije. Bila sam u Milanu kada je počela invazija i oni su uspjeli izaći. Moji roditelji nisu htjeli ići, nisu htjeli napustiti dom koji su napravili i nisu imali pojma šta ih čeka.
Pet noći zaredom proveli su noć u podrumu, jer je naša kuća bila u blizini teških borbi za aerodrom Antonov. Peta noć je bila najgora, kažu moji roditelji. Bilo je bučno, hladno i zidovi u podrumu su drhtali. Ujutro je moj otac izašao i vidio da nam je kuća uništena od rakete. Pokupili su sve svoje najnužnije i otišli.
Cesta je bila pakao. Vozili su se kroz polja kako bi izbjegli borbu na cestama. Došli su pod vatru borbenog aviona, a mama se oprostila od života.
Uspjeli su se sakriti u šumi. Zbog policijskog sata proveli su noć na ukrajinskom kontrolnom punktu u Hmjelnickom, oko 210 milja zapadno od kuće. Ujutro su otišli i krenuli dalje prema jugozapadu prema Černovcima, gdje su i sada.
Rusi su odlučili povući svoje trupe nakon što nisu uspjeli zauzeti Kijev, ostavljajući za sobom naše slomljene živote, našu bol i strah. Ali uzimajući naše televizore, mikrovalne pećnice, igračke, odjeću, čak i cipele kao suvenire.
Najprije su ruski vojnici uzimali hranu od stanovnika, zatim su sve otjerali u podrume. Snimali su Tik-Tok videozapise iz naših kuća, noseći našu odjeću. Gledala sam ih kako piju, kradu i lutaju u kućama mojih susjeda.
Suprug mi je na vrijeme pobjegao, hvala Bogu. U Lavovu je već mjesec dana. On tamo volontira, putuje
na granicu s Poljskom kao prevoditelj. Uskoro će se vratiti u Hostomel kako bi pomogao onima kojima je pomoć potrebna. Moja porodica također želi kući, da nekako počnemo obnavljati našu kuću.
Još uvijek nije moguće. Grad je od danas uveo jednosedmični policijski sat. Hitne službe trebaju deminirati područje, čiste ga i traže nestale osobe. Moramo čekati.
Više od svega želim i ja kući. Ali tako se bojim, bojim se vidjeti sve to u stvarnom životu. Strah me je pogledati u oči svoje rodbine i vidjeti šta su tamo doživjeli. Krivim sebe što sam daleko.
Ne znam kako dalje živjeti, ali znam sigurno da više neće biti kao prije. Iznutra sam zauvijek ranjena. I to je učinila Rusija.
