Marina Ovsjanikova šest sekundi je držala natpis u glavnoj informativnoj emisiji ruske državne televizije "Vremja" i preko noći postala ikona slobode govora i medija. Tih šest sekundi na televiziji uživo promijenilo joj je život zauvijek. Sven Lilienström, osnivač inicijative Faces of Democracy, razgovarao je s 43-godišnjom urednicom o tome šta ju je potaknulo na tako hrabar potez s konkretnim posljedicama, minutama koje su uslijedile i kako je reagirala njena porodica.
U samo nekoliko minuta postali ste globalna ikona slobode medija i slobode izražavanja te prvakinja demokratije. Šta Vama lično znače demokratija i demokratske vrijednosti?
Za mene demokratija znači živjeti kao slobodna osoba. Međutim, moja domovina Rusija nedavno se pretvorila u totalitarnu državu koja se sve više zatvara za vanjski svijet. Komunikacija je također na udaru. Gotovo svi nezavisni mediji blokirani su ili klasificirani kao "strani agenti", a većina platformi društvenih medija više nije dostupna.
Državna informacijska propaganda sada je gotovo jedini izvor vijesti za ruski narod, što dovodi do informacijskog vakuuma koji moramo prevladati.
Uvijek sam voljela putovati i razgovarati s mnogo različitih ljudi. Stoga demokratske vrijednosti za mene nisu prazne fraze. Naprotiv, te vrijednosti znače da ljudi u Rusiji mogu razmijeniti svoje stavove s cijelim svijetom i izraziti svoje stajalište umjesto da žive kao poslušni robovi u totalitarnoj zemlji!
Razgovarajmo o natpisu koji ste držali 14. marta tokom emitiranja uživo na ruskoj državnoj televiziji. Kako je došlo do toga? Šta se dogodilo odmah nakon toga? Kako su reagirali Vaši kolege?
Moja želja za protestom rasla je dugi niz godina. Nisam se slagala s politikom Prvog kanala, kao ni s nekim drugim događanjima u našoj zemlji.
U meni je tinjala želja da progovorim, ali iz ličnih razloga nisam mogla odmah dati otkaz. Međutim, to se naglo promijenilo početkom rata. Bilo mi je jasno da više nijedan dan ne mogu raditi za Prvi kanal. U žaru trenutka razmišljala sam o odlasku na Trg Manježnaja na protest, ali u posljednji trenutak me moj sin zaustavio.
Došla sam na ideju da sljedeći vikend podignem transparent. Otišla sam do knjižare iza ugla, kupila flomaster i malo papira. Kod kuće sam nacrtala plakat. I do ponedjeljka sam znala da je ovo sad ili nikad. Moj prvobitni plan bio je postaviti se više u pozadinu televizijskog studija. Međutim, u posljednjem trenutku osjetila sam snažan emocionalni impuls. Odlučila sam utrčati u studio, preći sigurnosnu barijeru i stati direktno iza voditeljice.
Sve se dogodilo munjevito. Zaštitarka, simpatična djevojka, nije se imala vremena snaći, a kamoli shvatiti šta se upravo dogodilo. Ništa slično se nije dogodilo u 50-godišnjoj historiji emisije "Vremja".
Nakon nekoliko sekundi napustila sam studio, izvana izgledajući mirno, te krenula centralnim hodnikom. Kompletna menadžerska ekipa Prvog kanala već je išla prema meni. Morala sam dati pismenu izjavu u uredu zamjenika direktora. Tada me policija, koja je bila pozvana, otpratila do mog ureda. Atmosfera je bila nestvarna. Svi prisutni zaposlenici samo su stajali i gledali me, potpuno ošamućeni. Nisu razumjeli šta se dogodilo. Nisu razumjeli kako se tako nešto uopće može dogoditi.
U jednom njemačkom talk showu rekli ste da želite probuditi Ruse koje je ruska državna propaganda pretvorila u zombije. Mislite li da ste u tome uspjeli?
Sudeći prema tome da većina ljudi oko mene razmišlja isto kao i ja, teško je procijeniti koliko je kampanja na kraju bila uspješna. Moji prijatelji, susjedi i poznanici me podržavaju koliko mogu. Mnogi ljudi su mi pisali ili komentirali moju izjavu na društvenim mrežama. Ali kada pitam ljude zašto ne izađu na ulice, zašto sami ne poduzmu nešto, odgovor je obično: "Bojimo se. Bolje je ne miješati se u politiku!"
Od 4. marta Rusija propisuje zatvorske kazne od 15 godina zbog "dezinformirajućeg izvještavanja". Šta to znači za novinarstvo? Je li dovoljno probuditi ljude ako se ne usuđuju protestovati?
Ne, naravno da to nije dovoljno! Ljudi formiraju svoje mišljenje, ali državna propaganda u Rusiji je vrlo napredna. Upravo sam danas pročitala anketu da 81 posto ljudi u Rusiji podržava Putinove poteze. Ne znam je li ovaj rezultat ankete tačan i može li se tim podacima vjerovati. Moje je mišljenje da više od polovice Rusa ne podržava ovaj rat.
U subotu su se ponovno održali potesti u Moskvi i mnogim drugim gradovima u Rusiji. Nekoliko desetaka ljudi je uhapšeno, ali masa šuti. Ljudi se stvarno boje. Ipak, u Rusiji ima ljudi, iako malo, koji su spremni sve staviti na kocku - svoje živote, kao i živote svojih porodica - u ime aktivnog protesta!
Rekli ste kako ste iznenađeni što još niste osuđeni zbog transparenta koji ste držali. Mislite li da Vladimir Putin koristi vašu medijsku pažnju kako bi se prikazao zagovornikom vladavine prava?
Nakon mog protesta čelnici Prvog kanala šutjeli su sedam dana. Nisu znali kako reagirati. Provjerili su me na temelju svih dostupnih izvora. I ne samo mene nego i moju rodbinu. Samo sedam dana kasnije moj izravni nadređeni Kirill Klemjonov izašao je u javnost s izvještajem da sam britanska špijunka, što je potpuno apsurdno! Od tada imam osjećaj da me gledaju na svakom koraku.
Mnogi me ljudi pitaju zašto nisam u zatvoru. Mislim da u određenoj mjeri ruska propaganda prihvata da komuniciram sa zapadnim medijima. Možda je moja ozloglašenost, barem u ovom trenutku, u interesu Kremlja. Ne mogu reći šta misle vodeće snage FSB-a, ali postoje aktivni pozivi da me strpaju iza rešetaka. Pokrenut je novi upravni postupak, ali je dva dana kasnije povučen. Sada moji odvjetnici čekaju kakve će optužbe biti podignute. Čekamo da vidimo šta će biti dalje.
Odnosi Rusije i Zapada bitno su se pogoršali nakon ruske invazije na Ukrajinu. Smatrate li da je normalizacija odnosa moguća dok je Putin na vlasti?
Apsolutno ne. Pod Vladimirom Putinom normalni odnosi su nemogući. Rusija se zadnjih deset godina bavi agresivnom propagandom protiv Zapada i svih zapadnih vrijednosti.
Tokom cijelog tog vremena ljudi u ovoj zemlji bili su poticani da povjeruju kako Zapad pokušava uništiti Rusiju, da su Amerika i Britanija naši neprijatelji, pa tako i zapadni mediji. Ta se propaganda ponavlja u suludim emisijama na televiziji. Postoje emisije u kojima se Ukrajinci neprestano označavaju kao nacionalisti i fašisti.
Ako stalno ponavljaju da je "crno" zapravo "bijelo", ljudi će na kraju povjerovati. Godinama smo bili vrlo agresivni na televiziji, zapravo je u svim medijima bila objavljivana državna informativna propaganda, usmjerena upravo protiv Zapada. Cijela je generacija odrasla uz Putinovu propagandu.
To je jednostavno strašno. Mislim da se ništa neće promijeniti pod Vladimirom Putinom. To će biti moguće samo ako se izabere nova generacija lidera, generacija koja ne razmišlja po obrascima Hladnog rata. Tek tada ćemo moći pokrpati naše narušene odnose sa Zapadom.
Sljedeće pitanje je lično. Kako su Vaša porodica i Vaši prijatelji reagirali na Vaš protest na ruskoj televiziji? Je li bilo ljudi koji su Vam savjetovali da to ne činite?
Situacija je vrlo teška. Moj sin, moja majka i ja imamo potpuno suprotne političke stavove. Moja majka pripada starijoj generaciji. Ona od jutra do mraka sluša državnu propagandu, sluša Vladimira Solovjeva. Stoga je s njom nemoguće razgovarati niti je u bilo što drugo uvjeriti.
Često sam s njom pokušavala uspostaviti neku vrstu dijaloga: "Mama, ja radim. Znam kako se to radi, slušaj me...". Ali ona ništa ne razumije, odgovara recitiranim frazama s televizije ili radija. Primjerice, da je Zapad naš neprijatelj, da svi žele uništiti našu zemlju.
Zbog toga ne mogu razgovarati s majkom duže od pet minuta. Imamo potpuno kontradiktorne skupove vrijednosti. Kad počnemo razgovarati o političkim temama, uvijek se na kraju svađamo. Dakle, ni ne pokušavam s njom razgovarati o tome.
Čak me ni sin ne podržava. Kaže da sam uništila život poodici, zbog protesta i zbog toga što sam se razvela. Osim toga, njegov otac, odnosno moj bivši muž, radi za drugi vladin propagandni kanal, RT. Dakle, mi smo na dvije suprotne strane informacijskog rata.
On u potpunosti podržava propagandu Kremlja. Ja, s druge strane, imam liberalnije stavove. Skladno tome, moj bivši suprug uči našu djecu svojim vrijednostima, a ja im pokušavam dati drugačiju perspektivu. Na sreću, moja kći je još mala. Ona ne razumije političke poveznice. Ali ona osjeća što se trenutačno događa u našoj porodici i s njom.
