Ovako bi prije koju godinu mogao počinjati vic, u hotel u Sharm el-Sheikhu ulaze egipatski predsjednik, izraelski premijer i prijestolonasljednik Ujedinjenih Arapskih Emirata da popiju čaj, piše Željko Trkanjec za Jutarnji list, čiji tekst prenosimo u cijelosti.
U utorak, 22. marta, tako je počela agencijska vijest. U egipatsko ljetovalište na trilateralni su sastanak došli predsjednik Abdel-Fattah El-Sisi, premijer Naftali Bennett i prijestolonasljednik Muhamed bin Zayed. Vijest koja bi vrištala s mrežnih stranica međunarodnih medija, ali rat je u Ukrajini. Sve je ostalo u drugom planu.
A upravo je rat u Ukrajini pokretač sastanka jer su tri čelnika raspravljala o energiji - koja je na globalnoj razini uzdrmana jer je sve manje kupaca zainteresiranih za rusku naftu kako ne bi našli pod sankcijama; o sigurnoj opskrbi hranom - Egipat je najveći uvoznik pšenice na svijetu, a većinu uvozi iz Rusije i Ukrajine iz kojih se smanjuje opskrba pa cijena raste; rast cijene pšenice 2010. godine bio je uzrok izbijanja Arapskog proljeća; odnosima sa SAD-om - sve tri države nisu sklone uvođenju sankcija Moskvi; regionalnim pitanjima - svu trojicu posebno zabrinjava očekivana obnova sporazuma o iranskom nuklearnom sporazumu (JCPOA je engleski akronim), a, kako pišu regionalni mediji, nad trojicom je tijekom rasprave o toj temi lebdio bijes Saudijske Arabije zbog mogućeg povratka Teherana na međunarodnu ekonomsku scenu; i konačno, globalnim pitanjima, a to je ruska invazija na Ukrajinu.
Regionalni odjeci
Razgovaralo se, dakle, o fizički udaljenoj krizi sa snažnim regionalnim odjecima. Naftali Bennett je imao puno toga reći sugovornicima jer je jedini od njih bio u izravnom kontaktu sa zaraćenim stranama, agresorom, ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i napadnutim, ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim.
Richard Silverstein je 18. ožujka na mrežnoj stranici katarske globalne medijske mreže Al-Jazeera, objavio: "Čini se da mnogi Izraelci slijede svoje srce kada je u pitanju Ukrajina, ali izraelsko vodstvo osjeća potrebu za hladnim, krutim računicama". Sažimajući brojna razmišljanja koja od početka invazije upiru prstom u Jeruzalem tražeći da istupi jače u korist napadnutog, a protiv napadača. Silverstein ima pravo, većina njih razmišlja srcem. Izraelska vlada svjesna je psihološke premise koja govori o tendenciji da se rizici evaluiraju emocionalno, a ne matematički. Višetisućljetno iskustvo židovskog naroda, uspješnih trgovaca, kreiralo je nacionalni imperativ da se rizici procjenjuju matematički. Emocije najčešće nemaju pozitivan upliv na racionalnost odluka.
"Ako ništa drugo, rat u Ukrajini vratio je Izrael počelima. Lapid [Yair, ministar vanjskih poslova] ponovio je mišljenje izraelske vlade i vojnih čelnika. "Ovaj je rat podsjetnik Državi Izrael: imamo prijatelje i imamo saveznike, ali naša sigurnost uvijek mora biti u našim rukama. Na životu nas u opasnom svijetu održava činjenica da imamo vojsku." Tako je za Bloomberg napisao Zev Chafets, novinar, autor 14 knjiga, koji je bio savjetnik bivšeg izraelskog premijera Menachema Begina.
Lapid će nakon sastanka s američkim državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom u Rigi 7. ožujka, izjaviti, kako prenosi AP: "Rat koji se vodi u Ukrajini i nuklearni pregovori u Beču događaji su koji mijenjaju svijet kakav poznajemo". Dodajući da je Izrael "potpuno predan" učiniti sve što je u njegovoj moći da okonča rat u Ukrajini. Ali neće slati oružje Kijevu iako je ondje predsjednik Židov, Volodimir Zelenski, koji je tražio da mu dostave proturaketni sustav "Čelična kupola". Još jedan emocionalna izjava. Izrael je tek svoje nebo zaštitio tim sustavom, da izradi nove za Ukrajinu potrebno je vrijeme. Sustavom treba naučiti rukovati. To je matematika.
Ilan Mor, ambasador Države Izrael u Hrvatskoj, u četvrtak nam je dostavio službeni stav svoje vlade o krizi u Ukrajini. "Izrael dijeli međunarodnu zabrinutost zbog koraka u istočnoj Ukrajini i ozbiljne eskalacije situacije. Izrael podržava teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine. Država Izrael također brine za dobrobit tisuća izraelskih građana koji žive u Ukrajini i njezine velike židovske zajednice. Izrael osuđuje rusku invaziju na Ukrajinu. Za to nema opravdanja i pozivamo Rusiju da zaustavi pucnjavu i napade i riješi problem za pregovaračkim stolom." Dodajući da rade zajedno s najvažniji saveznikom, SAD-om, kao i europskim partnerima na zaustavljanju tragedije. Ambasador Mor naglašava da Izrael neće zaobići sankcije (neće biti zaobilazni put za izbjegavanje sankcija) koje su Rusiji uvele SAD i zapadne zemlje.
ershom Gorenberg za The Washington Post je napisao da je "Putinova spremnost da primi Bennetta kao posrednika nagrada za poluneutralnost. Kao i prijedlog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da se pregovori s Rusijom održe u Jeruzalemu." Neri Zilber će u The Financial Timesu lapidarno definirati da je cilj politike "očuvati izraelske interese na Bliskom istoku i među znatnom židovskom zajednicom Ukrajine".
S izraelske točke gledišta poluneutralnost je idealna pozicija. Jer, kako je rekao Lapid, svijet se ubrzano mijenja. A tako i regija u kojoj se Izrael nalazi, MENA (Srednji istok i Sjeverna Afrika, od Mauritanije do Islamske Republike Iran). SAD se povlači kao sigurnosni jamac jer više ne ovisi o nafti na tom području, a ozbiljno se osramotio neuspjesima gradnje demokratske države u Afganistanu i Iraku. Arapski je svijet shvatio da je Izrael vrijedan i važan partner u ekonomiji i suočavanju s Iranom pa su konačno potpisani Abrahamski sporazumi.
Stvara se potpuno nova slika sigurnosnih odnosa gdje su UAE i Izrael vojni i ekonomski saveznici dok ovaj prvi uredno odbija američke zahtjeve za povećanjem proizvodnje nafte kao i Saudijska Arabija. Izrael više nije u situaciji koju je opisivala bivša premijerka Golda Meir: "Želimo živjeti, ali naši susjedi žele nas mrtve". Razumljivo, javnost i opozicija u Egiptu i Jordanu i dalje su gorljivi protivnici postojanja Izraela, ali vlasti su svjesne koristi koje donosi suradnja i savezništvo. Kao i UAE.
Druga su dva susjeda stvarna nevolja, Sirija i Libanon. I ta je dihotomija susjedstva izvor izraelske poluneutralnosti.
Rat u Siriji doveo je do strateške promjene jer se Islamska Republika Iran vojno učvrstila u toj zemlji što predstavlja jasnu i neposrednu prijetnju Izraelu. Koji je poduzimao i poduzima vojne mjere kojima nastoji odvratiti Iran od bilo kakve operacije protiv vlastite sigurnosti. Situacija se promijenila 2015. godine kad se Rusija otvoreno uključila u rat i postala neformalni susjed Izraelu. Ostvarivši kontrolu nad sirijskim nebom.
Izrael i Rusija su uspostavili sustav uzajamnog informiranja, "mehanizam izbjegavanja konflikta", kako ne bi došlo bilo do kakvog sraza dviju strana tijekom izraelskih operacija protiv iranskih snaga. Preciznije, izraelski zapovjednici upozoravaju ruske kolege neposredno prije bilo kakve operacije protiv iranskih vojnika i časnika, snaga lojalnih Teheranu ili napada na isporuke naoružanja u Siriji.
"Ovaj je mehanizam izuzetno važan. Strateški, ne želite pogoditi ruske trupe [unutar Sirije]", rekao je Amos Harel, vojni analitičar u izraelskom dnevnom listu Ha'aretz, dodajući: "Definitivno ne želiš vući za rep medvjeda kad živi u susjedstvu." Vlada, dodaje Harel, strahuje da bi Putin mogao ograničiti slobodu izraelskih operacija u Siriji ako smatra da je stjeran u međunarodni kut zbog sukoba u Ukrajini. "Izrael može napasti bez ruskog odobrenja, ali to je nešto u što se ne želite upuštati. Ako na vas puca protuzračni sustav, morate uzvratiti", rekao je Harel.
Tačka razdora
Iran ima za cilj učvrstiti kopnenu komunikaciju s Libanonom, propalom zemljom u kojoj šijitski pokret Hezbolah, produžena iranska ruka, jedna od rijetkih čvrstih točaka, dopušta raspad sustava kako bi se u nekom trenutku izmučenom građanstvu predstavio kao rješenje izlaska iz krize. Hezbolah je jedina vojna formacija kojom Izrael nije ostvario vojnu pobjedu, sukob u ljeto 2006. godine završio je, sportskim rječnikom, neriješeno. Ministar Lapid u razgovoru je s novinarima prošlog mjeseca rekao da "ruska vojna prisutnost u Siriji pretpostavlja da Izrael efektivno ima sigurnosnu granicu s Rusijom". S te je točke gledišta razumljivo da Izrael ne može, možda bolje reći "ne smije", dovesti u pitanje dobre odnose s Moskvom jer bi ugrozio vojne operacije kojima onemogućava iranske vojne instalacije.
Drugi je razlog trajni izraelski problem vezan uz iranski nuklearni program. Koji je bio jedna, ali vjerojatno ključna točka razdora tadašnje vlade Benjamina Netanyahua i američkog predsjednika Baracka Obame. Spriječiti Teheran da dođe u posjed nuklearnog naoružanja imperativ je izraelske politike jer Iran i dalje smatra da židovska država ne bi trebala postojati. Izjave više nisu javno oštre kao u doba predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, koji je tvrdio da Izrael treba zbrisati s lica zemlje, ali ideja je i dalje jednako živa.
Moskva je nedavno već gotovo postignut dogovor zamalo srušila, što se svidjelo vladi u Jeruzalemu. Izrael i SAD se i dalje ne slažu oko JCPOA, "nije tajna da imamo razlike, ali to je razgovor između saveznika koji imaju zajednički cilj, spriječiti Iran da postane zemlja s mogućnošću proizvodnje nuklearnog oružja i zaustaviti sposobnost Irana da širi teror i nestabilnost diljem svijeta", rekao je Lapid nakon sastanka s Blinkenom. S ruskom se politikom tako ne razgovara, Putin u sekundi donese odluku jer, kako to vide u Moskvi, oni rade ustupak Izraelu na štetu svojih odnosa s Iranom. Rusiji, strateški, odgovara iranski sporazum.
Kako god završio rat u Ukrajini, Rusija će ostati aktivna u području MENA, prostoru od strateške važnosti za Izrael. Imat će pomorsku i zrakoplovnu bazu u Siriji, djelovat će na prostoru Istočnog Mediterana. Nije slučajno da su Ankara i Jeruzalem ubrzali proces vraćanja strateških odnosa upravo tijekom rata u Ukrajini (izraelski predsjednik Isaac Herzog posjetio je turskog Recepa Tayyipa Erdoğana 9. ožujka). I Turska ima dobre, ali kao i Izrael, složene odnose s Moskvom (pitanje Nagorno Karabaha, Sirije i Libije, gdje su na suprotnim stranama) i zato se nije priključila sankcijama. Pri čemu iz Ankare nije stiglo uvjeravanje da neće biti točka zaobilaženja sankcija kao iz Jeruzalema.
Svijet je već dulje vrijeme u razdoblju u kojem odnosima upravljaju samo interesi, načela su poražena. Što nije dobro, ali je tako.
Michael Oren, bivši izraelski ambasador u Washingtonu, dodao je još jedan važan element koji formira izraelsku politiku prema krizi u Ukrajini. "Ne smije se zaboraviti brojna židovska populacija u Rusiji. Ne smijemo se vratiti u situaciju u kojoj Izrael gubi kontakt s njima", naglasio je. U doba Sovjetskog Saveza u novinama su vijesti o porazu vojnog kluba CSKA u košarkaškoj utakmici s izraelski Maccabijem bile tako kratke i na dnu stranice. A Židovi bili pod posebnom paskom svih vrsta policije. U Ukrajini također živi znatna židovska zajednica, ali ondje nema straha da bi došlo do pogoršanja odnosa vlasti prema njima.
Kad je riječ o imigrantskim zajednicama u Izraelu, nije tajna da oni iz bivšeg Sovjetskog Saveza imaju znatan utjecaj na politiku. Avigdor Lieberman bio je ministar vanjskih poslova i obrane. Ali se zanemaruje podatak da tih više od milijun ljudi (Izrael ima oko devet milijuna stanovnika, od toga je 20 posto nežidovskog stanovništva; Židova je oko sedam milijuna, pa je svaki sedmi podrijetlom iz bivšeg SSSR-a) nije iz Rusije, Lieberman je rođen u Moldovi (Moldavija). Ha'aretz piše da su ruska i ukrajinska zajednica jednake veličine, oko 400.000 osoba. Pa im je takav i utjecaj.
Država otpadnik
"Izrael na krizu [u Ukrajini] gleda kroz potpuno drugačiji objektiv nego zapadne zemlje, i sve više kao većina zemalja Bliskog istoka, iako je demokracija", rekla je za The Washington Post bivša članica Knesseta (izraelski parlament) Ksenia Svetlova, sada znanstvena suradnica na Institutu za politiku i strategiju Sveučilišta Reichman i Mitvim. "S jedne strane, Rusija je mnogo bliža nego SAD i povećava prisutnost u mediteranskom bazenu. S druge strane, Amerika je "otišla bez odlaska", povlačeći snage i spuštajući razinu važnosti Bliskog istoka u svojim prioritetima. Rusija je zakoračila u vakuum." Gospođa Svetlova je zabrinuta da Izrael gleda na rat u Ukrajini "kao na nešto ... ne uz [izraelske] granice i to gledište zanemaruje moralnu dimenziju ničim izazvanog i brutalnog pokušaja Rusije da pregazi svog susjeda. I to nije jedini razlog zašto je to pogrešna perspektiva".
"Sumnjam da vlada nije shvatila da se svijet promijenio... da je Rusija sada država otpadnik, poput Sjeverne Koreje", kaže Svetlova. "U takvom globalnom događaju, manevriranje između supersila više nije opcija. Kakve god regionalne saveze Izrael formirao, daleko su manje važni od toga da se ostane dijelom Zapada. Promatranje sa strane udaljuje nas od našeg prirodnog društva... Sjedinjenih Država i Europe."
Gospođa Svetlova zanemaruje, čini mi se, stratešku važnost Izraela za SAD i EU koji blagonaklono gledaju na poboljšanje odnosa s arapskim državama što stvara novi sigurnosni koncept na prostoru MENA-e. U novoj paradigmi Rusija je za Izrael i arapske zemlje, koje također ne pristupaju sankcijama, važan saveznik i zbog energetske politike, utjecaja u Siriji te odnosa s Iranom. Moskva ostaje na ovom prostoru, EU još nije geopolitička sila, a SAD odlazi. Što kaže matematika, s kime treba ostati u dobrim odnosima? I treba li nas čuditi da više od 70 posto Izraela podržava politiku vlade, a protivi se oko 20 posto? Ako itko zna procijeniti nacionalne interese i staviti ih u okvir međunarodnih odnosa, to je Izrael.
