Kad je bio 22-godišnjak, zaduženje Colea Smitha bilo je voditi brigu o projektilu s bojevom glavom od čije bi eksplozije bilo koja svjetska metropola doslovno isparila. Otkako je Rusija napala Ukrajinu, kaže on, javnost ponovno postaje svjesna egzistencijalne opasnosti od nuklearnog oružja.
Od 2012. do 2017. godine Cole Smith, danas pisac i redatelj koji je magistrirao scenaristiku na Univerzitetu Columbia, služio je u zračnim snagama SAD-a kao operater nuklearnih projektila. Imao je 22 godine kada je počeo, navodi Smith u tekstu koji je objavio britanski The Guardian. Svaki put kad bi se spustio u silos s projektilom, morao je, kaže, biti spreman za lansiranje nuklearnog oružja koje bi s lica zemlje moglo izbrisati grad veličine New Yorka.
Na masivnim vratima centra za kontrolu lansiranja, navodi, neko je u to vrijeme naslikao mural logotipa Domino's pizze s jezovitim natpisom: "Dostava diljem svijeta za 30 minuta ili manje - ili je vaša sljedeća besplatna".
Otkako je Rusija napala Ukrajinu, čuo je, kaže, više rasprava o nuklearnom ratu nego u svih devet godina koliko je nosio uniformu zračnih snaga i drago mu je da ljudi napokon raspravljaju o egzistencijalnim opasnostima od nuklearnog oružja. A bilo je, ističe, više opasnih incidenata nego što je svijetu poznato.
Greg Devlin, navodi Smith, bio je zrakoplovac dodijeljen timu za kontrolu interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) u Arkansasu 1980. godine. Jedne je noći morao reagirati na curenje u spremniku goriva projektila. Mladom zrakoplovcu koji je radio u lansirnoj cijevi ICBM-a slučajno je ispala utičnica iz kompleta njegova alata - utičnica je pala niz silos i probila rupu u spremniku goriva i tekuće gorivo projektila je eksplodiralo. Devlin je odbačen 20-ak metara i promatrao kako se golema vatrena kugla uzdiže iznad njegove glave.
'Prijetnja nuklearnog rata bačena u drugi plan'
ICBM je na vrhu imala nuklearnu bojevu glavu od devet megatona - to je najmoćnije pojedinačno nuklearno oružje u američkoj historiji. Kada je projektil eksplodirao, bojeva glava je odbačena u šumu i nestala je u noći.
"Bio sam zapanjen i sve me boljelo, ali znao sam da nuklearna bomba nije eksplodirala jer sam se sjećao onih priča iz Hirošime u kojima su ljudi bili pretvoreni u male komade drvenog ugljena. Bio sam živ. Tako sam znao da nuklearna bomba nije eksplodirala", rekao je kasnije Devlin Coleu Smithu.
Iako nuklearna bojna glava nije eksplodirala, u nesreći je ipak izgubljen život jednog zrakoplovca, a bila je ozlijeđena 21 osoba, uključujući Devlina.
Kad se školovao za operatera nuklearnih projektila, navodi dalje Smith, instruktor mu je ispričao priču o tome što se dogodilo u Arkansasu te noći 1980. To je, kaže, poznata priča unutar ove 'branše'. Priče poput te bile su, ističe, način da se mladim oficirima usadi kredibilitet i odgovornost potrebni da bi bili dobri operateri tog oružja te upozorenje kako brzo stvari mogu poći po zlu. To upozorenje mu je, kaže, bilo itekako na umu kada je prolazio kroz svoju prvu "uzbunu" u klaustrofobičnom podzemnom silosu projektila, u kojem se nalazio centar za kontrolu lansiranja.
No, negdje na putu do svojih gotovo 300 nuklearnih "uzbuna" - što je značilo 24-satne smjene u zapovjedništvu ekipe za lansiranje - počeo je odbacivati tu priču kao taktiku zastrašivanja operatera početnika. Također smatra da je nakon završetka 'Hladnog rata' šira javnost dozvolila da se prijetnja nuklearnim ratom odbaci u drugi plan. Nove generacije naprosto nisu imale osjećaj da je prijetnja stvarna, za razliku od onih koji su odrasli skrivajući se ispod stolova tokom vježbi nuklearnog napada u osnovnoj školi.
A mlade ekipe koje danas upravljaju tim nuklearnim arsenalom nisu imune na te posthladnoratovske slabosti. Godine 2013., tokom njegove prve godine u ekipi, 11 ICBM časnika bilo je upleteno u skandal s drogom. Iduće godine, 34 časnika za lansiranje ICBM-a bila su, kaže, upletena u skandal s varanjem na svojim mjesečnim ispitima stručnosti.
'Zamagljivanje opasnosti'
"To je bio propust kredibiliteta nekih naših zrakoplovaca. To nije bio neuspjeh naše nuklearne misije", rekla je Deborah Lee James, tadašni sekretar zračnih snaga, kako navodi Smith.
U tom pokušaju da spasi obraz, James je otkrila stanje neravnoteže s kojim živi svaki operater nuklearnih projektila. Govori im se, iz dana u dan, da je njihov kredibilitet ključan za odvraćanje nuklearnog oružja te kako pomaže da svijet postane sigurnije mjesto. No, Smith postavlja pitanje koji bi muškarac ili žena od kredibiliteta uopće mogli lansirati nuklearno oružje.
Kao što podsjeća rat u Ukrajini, život s nuklearnim oružjem nije niti sigurniji niti mirniji, ističe Smith. Ako se proučava nuklearno ratovanje, može se naučiti nešto o "megatonama", zalihama, proračunskim izdacima i slično. No, te brojke samo kvantificiraju golemu opasnost od nuklearnog oružja te, također, čine tu opasnost apstraktnom, zamagljuju je, upozorava Smith.
Greg Devlin prikupio je neke druge brojke iz svog iskustva s projektilima. "Kao posljedicu te eksplozije imao sam 13 operacija kičme i ugrađena su mi dva stimulatora kičmene moždine. Proživio sam posljednje desetljeće svog života na morfiju", prenosi Smith Devlinove riječi.
Nuklearno oružje pretvara najvažnije dijelove života u ništa više od brojeva - što je upravo misaoni proces potreban društvu koje vjeruje da je lansiranje nuklearnog projektila održivo rješenje sukoba. Jer nakon nuklearnog napada neće biti pojedinaca, već samo brojeva, zaključuje Smith.
