Konferencija za novinare s britanskim premijerom Borisom Johnsonom osvojila je svijet kada je Daria Kaleniuk, ukrajinska aktivistica, preklinjala njega i druge zapadne čelnike da uspostave zonu zabrane letova iznad Ukrajine kako bi zaštitili Ukrajince od ruskih aviona. Tragedija trenutne situacije, iskrenost i tuga aktivistice i premijerov delikatno sročen, ali praktičan odgovor u kojem joj je rekao da neće biti zone zabranjenog leta zbog opasnosti od rata između NATO-a i Rusije za rezultat je imala da snimka press konferencije postane viralna.
Internetom od tog trenutka bruji pitanje: Zašto NATO nije uspostavio zonu zabrane letenja iznad Ukrajine?
Suprotno onome što mnogi u komentarima vjeruju, zona zabrane letenjaa nije vojna polumjera. To je borbena operacija osmišljena da se neprijatelju oduzme zračna moć, a uključuje izravnu i kontinuiranu borbu. Činjenica je da opći evropski rat nije započeo i moramo učiniti sve što možemo da osiguramo da ne počne. To znači da zona zabrane letenja ne dolazi u obzir kao ozbiljna opcija.
Dio razloga zašto se zone zabrane letova stalno spominju kao rješenja je taj što je priroda zračnih snaga tako slabo shvaćena. Zagovornici su trubili o zračnoj moći kao o strateškom i taktičkom prečacu već gotovo jedan vijek - način da se dobiju bitke, pa čak i ratovi bez neurednih komplikacija svojstvenih operacijama drugih vojnih oružja, piše warontherocks.
Nakon uspona zračnih snaga u Drugom svjetskom ratu, ova ideja je osnažena pobjedom u operaciji Pustinjska oluja 1991. i propagirana kroz ponovljene ograničene vojne akcije usmjerene na zrak. Ovi sukobi učvrstili su ideju da je zračna snaga rješenje za sve vojne izazove u inozemstvu. Problem s ovim stavom je u tome što nije potkrijepljen vijekovnim dokazima. Iako se zračna snaga može pokazati odlučujućom i čak je korištena kao primarna metoda rješavanja sukoba, ona nije rješenje za sve. Zračne kampanje, baš kao i pomorske i kopnene kampanje, moraju biti pažljivo prilagođene političkim i vojnim ciljevima, protivniku, okolišu i prevladavajućim uvjetima. Nažalost, nusprodukt generacije operacija niskog intenziteta samo je pojačao ovu evoluirajuću političku zaljubljenost s dva stuba onoga što nazivamo političkim zračnim snagama: zračnim napadima i zonama zabrane letenja. Iako svaka od ovih opcija može biti učinkovita, niti jedna nije zamjena za sveobuhvatnu strategiju – nego, zapravo, samo elementi jedne.
Historija zone zabranjenog leta
Nakon što je Operacija Pustinjska oluja završila 1991. s velikim dijelom iračke vojske i dalje netaknutom, Sadam Hussein uspio je uspješno ugušiti pobune među šiitima u Basri i Kurdima u sjevernom Iraku. U strahu od neizbježne odmazde, više od milion kurdskih civila krenulo je na sjever prema turskoj granici, u sred zime. Britanske snage započele su akciju pomoći, operaciju Provide Comfort, koja je ubrzo podržana rezolucijom UN-a plus američkim, turskim i drugim snagama NATO-a. Zona zabrane letenja uslijedila je odmah iza, samo pet sedmica nakon završetka operacije.
Službena deklaracija o zoni zabrane letova formalizirala je trenutno stanje, budući da su F-15 američkih zračnih snaga već oborili dva iračka aviona Su-22 iznad sjevernog Iraka do tog trenutka. Operacije Provide Comfort II i III uslijedile su, a zatim se nastavile pod imenom Northern Watch od 1997. godine. Dok je fokus operacije bio na aspektu zone zabrane letenja, operacije na sjeveru također su nametnule uvjet "bez upotrebe" a koji se ticao raketnih sistema zemlja-zrak i na taj način učinkovito odbranile "zelenu liniju" između iračkih i kurdskih područja iznad 36. paralele u sjevernom Iraku. Američke snage bile su u izravnom sukobu s iračkim snagama.
Southern Watch je započeo 1992., nakon uspjeha na sjeveru. Kasnije je operacija proširena 1996. kako bi uključila "zonu bez vožnje" koja je sprečavala iračke vojne operacije na isti način na koji je (nedeklarirana) slobodna zona bila nametnuta od vojske u sjevernom Iraku. Southern Watch je također služio kao pokriće za neprijavljenu kampanju pod nazivom Southern Focus, koja je imala za cilj demontirati svu iračku protuzračnu odbranu u zoni prije invazije 2003. godine. Opet su američke snage bile u izravnom sukobu s iračkim snagama.
U Bosni, Operacija Deny Flight također je imala za cilj zaštitu ranjivog stanovništva od zračnih napada, iako nije pružila bosanskim civilima isti zaštitni kišobran protiv upada kopnenih snaga kao što su ga imale iračke zone bez letenja. Do kraja 1990-ih, zone zabrane letova bile su prihvaćene kao praktična mjera politike - pod uvjetom da je cilj obuzdavanje i da je protivnik u velikoj mjeri nadmašen. Gledajući unatrag, trošak iračkih zona zabrane letenja bio je jeftin: 1-2 milijarde dolara godišnje i bez žrtava u neprijateljskim akcijama. Međutim, opet su američke snage bile u izravnom sukobu s iračkim snagama.
Iskustva s Kosova
Ključno načelo američkog načina ratovanja je prvo stjecanje i održavanje zračne nadmoći, što kopnenim snagama daje slobodu od napada - i slobodu napada. Razlika između ove zone i zone zabrane letenja je u tome što se potonja pojavila kao politički alat za zaštitu ranjivog stanovništva, a ne kao vojni alat za postizanje operativnih ciljeva. Da bi se uspostavila zona zabrane letova, prvo se mora steći i održati prevlast u zraku - ne samo nadmoć u zraku. Zračna prevlast znači ne samo kontrolu zraka, već i uklanjanje prijetnji zračnim operacijama sa zemlje.
Kao što se raspravljalo, zona zabrane letenja rođena je u eri nakon Hladnog rata kada su Sjedinjene Države posjedovale tako jednostranu vojnu prednost da je politička averzija prema riziku u kombinaciji s relativno niskom potražnjom za resursima zračnih snaga još uvijek mogla izvućic optimalne rezultate. Međutim, ne postoji historisjki presedan za uspostavljanje i održavanje zone zabrane letova protiv bilo kakvog značajnog otpora, a smisleni otpor više ne znači samo neprijateljske borce. U novoj eri zračnog ratovanja u kojoj smrtonosnost moderne proliferirane ruske ili kineske protuzračne odbrane lako nadmašuje prijetnju od lovaca, zona zabrane letova mora prvo dati prednost negiranju prijetnji prijateljskim avionima da bi bila uspješna.
Operacija Allied Force daje uvid u veličinu onoga što bi ovaj poduhvat mogao podrazumijevati i pokazuje da je to mnogo teže nego što povremeni strateg ili operativni planer iz fotelje shvata. Tokom operacije 1999. godine, američki planeri znali su za 44 raketna sistema zemlja-zrak na teritoriji veličine Connecticuta, uz pomoć nekoliko protuzračnih topova kalibra 40 milimetara i sveprisutnih raketa SA-7 i SA-9 za sistemima za toplinsko navođenje. Najnoviji sistem, SA-6, tada je već bio 30-godišnja tehnologija.
Zračna prijetnja koju je predstavljalo srbijansko ratno zrakoplovstvo bila je minimalna, a brzo su je smanjili F-15C i nizozemski F-16AM avioni američkog ratnog zrakoplovstva u onim rijetkim prilikama kada je poletio srpski MiG-29. Kako bi se održala sloboda manevriranja tokom 78-dnevne kampanje, američki i NATO zrakoplovi ispalili su 743 brze rakete protiv zastarjele, ali vjerodostojne raketne prijetnje. U kombinaciji s robusnom kompilacijom elektroničkog ometanja, korištenje gotovo 1500 vučenih mamaca i protu-taktike uvelike su negirale prijetnju avionima (iako su također uglavnom bili ograničeni na veće visine kako bi se rizik smanjio na minimum). Te rakete nisu samo napadale radarska mjesta, već su napadale i neprijateljske vojnike koji su opsluživali ta radarska mjesta.
Ipak, američko ratno zrakoplovstvo izgubilo je dva aviona (F-117 i F-16) zbog ovih prijetnji, a nekolicina drugih je pretrpjela štetu. Suzbijanje napora neprijateljske protuzračne odbrane bilo je učinkovito u prisiljavanju neprijatelja da drže pognute glave dok su avioni F-15E i F-16C sudjelovali u uništavanju, ali to je bila stalna igra mačke i miša. Kao i uvijek, suzbijanje neprijateljske protuzračne odbrane bilo je timski napor. EA-6B Prowlers mornarice i marinaca, F-18 španske i američke mornarice i F-16CM aviona suzbili bi neprijateljsku protuzračnu odbranu ometanjem radara i ispaljivanjem proturadarskih raketa, dok su F-15E i F-16CG napadali raketne baterije s mnogo ozbiljnijim ubojitim sredstvima, često u klasi od 2000 funti, dovoljna da pretvore raketnu bateriju i njen radar u fino raspoređene metalne komade. Kao što je navedeno u studiji RAND-a, unatoč najboljim naporima zračnih snaga svjetske klase protiv drugorazredne odbrane, Sjedinjene Države nikada nisu stekle zračnu prevlast. Visokovrijednim obavještajnim platformama kao što je E-8 Joint Surveillance and Target Attack Radar System zabranjeno je letenje iznad kopna gdje su njihovi senzori bili najkorisniji i umjesto toga su morali ostajati izvan područja prijetnje. Iako je Slobodan Milošević na kraju kapitulirao, operacija Allied Force općenito se smatra operativnim neuspjehom koji je uspio - a to je bilo prije više od 20 godina.
Današnja stvarnost
Uspjeh zone zabrane letova oslanja se na pretpostavku konvencionalnog odvraćanja potpomognutog odlučnošću da se ono brzo i žestoko provede ako se izazove. Pokušaj ovoga danas protiv nacije s bilo kakvom značajnijom artiljerijom, prenosnim sistemima protuzračne odbrane i/ili naprednih raketa zemlja-zrak obično ukazuje na to da zona zabrane letova nije ni operativno izvediva ni politički privlačna.
A pod "naprednim" mislimo na sve što je napravljeno od 1980-ih, a što se može pohvaliti digitalnom obradom, praćenjem više meta istovremeno, projektilima većeg dometa i većom upravljivošću. Proliferacija moderne protuzračne odbrane od 1990-ih diktira da je potrebno više rasporeda i resursa kako bi se poništile te prijetnje - puno više nego protiv-zračni lovci. Tako je bilo u iračkim zonama zabrane letenja, gdje su sredstva za suzbijanje neprijateljske protuzračne odbrane bila dostupna uz avione zadužene za odbrambene protuzračne ili izviđačke misije.
Uz to, neizvjestnost rata nalaže da će uvijek postojati nejasnoća pravovremenih, tačnih i ispravnih obavještajnih podataka u operacijama. Stoga je ne samo zamislivo, već je vrlo vjerovatno da će konvencionalna nadzorna i izviđačka konstelacija aviona uvijek ostati na udaljenosti tijekom sukoba, baš kao što su to učinili na Kosovu kako bi negirali ovaj neizvjesni rizik prijetnje - iako na eksponencijalno većim udaljenostima.
U Siriji se redovito pojavljivala ideja o uspostavljanju zone zabrane letenja, što je bio pogrešan odgovor na korištenje sirijskih (a kasnije i ruskih) zračnih snaga. Konačno rješenje nije bila toliko zona zabrane letova koliko odbrambeni protuzračni napor nad područjima koja drže prijateljske snage. Tamo je zona zabrane letova bila problematična i iz praktičnih i iz političkih razloga jer većina civilnih žrtava nije nastala u zračnom napadu. Izazovi zaštite civilnog stanovništva u višestrukom građanskom ratu bili su daleko sveobuhvatniji od bilo čega što smo vidjeli prije, a izravno sudjelovanje ruskih zračnih snaga u Siriji potpuno je promijenilo prirodu sukoba. Tada bi, kao i sada, bilo koja zona zabrane letenja uključivala izravnu borbu s ruskim snagama.
Zona zabranjenog leta u Ukrajini?
Čini se da se danas u Ukrajini prijetnja protuzračne odbrane nije materijalizirala protiv ukrajinskih aviona, barem u smislu prijetnje sa zemlje. To može biti zato što u ovom trenutku ruske snage još uvijek kontroliraju samo mali dio Ukrajine i ne mogu postaviti protuzračnu odbranu na teritoriju koji ne kontroliraju. Vojna protuzračna odbrana kreće se zajedno sa snagama koje zahtijevaju određeni stepen zaštite od prijetnji na kopnu. Ipak, ruske zračne snage posjeduju dalekometnu protuzračnu odbranu koja iz Rusije (a možda i Bjelorusije) može doseći duboko u Ukrajinu. Rusko zrakoplovstvo koristi dalekometne varijante S-300 i S-400. Ovi mobilni sistemi mogu pokriti velike dijelove ukrajinskog zračnog prostora bez ulaska u Ukrajinu, iako bi pokrivenost na malim visinama bila manjkava i ograničena.
Eskalacija
Uspostava zone zabrane letenja iznad Ukrajine nedvojbeno bi prouzročila eskalaciju sukoba i dovela bi NATO i moguće druge evropske snage u izravan sukob s ruskim snagama. Također nije jasno kakva bi se vojna prednost mogla stvoriti. Čini se da većinu ukrajinskih civilnih žrtava nisu prouzročile zračne snage, već artiljerija. Ruske precizne udare balističkim i krstarećim raketama, ne mogu spriječiti avioni u zoni zabrane letenja.
Činjenica da Rusija još nema zračnu nadmoć nije značajno spriječila njeno napredovanje. Ukrajina također ne kontrolira svoje nebo — dvije strane imaju zračni paritet. Provođenje zone zabrane letova zahtijevalo bi prelet ukrajinskog zračnog prostora, stavljajući NATO snage izravno u zračni prostor oko kojeg se bore obje strane - i pod iznimnim rizikom od ruske i ukrajinske protuzračne odbrane. Površinska protuzračna odbrana u graničnim državama može kontrolisati samo zračni prostor tamo gdje ruski avioni ne lete, bez praktičnog učinka osim za angažiranje NATO-a. Očigledan ruski odgovor, napad na avione iznad Ukrajine i izvan Ukrajine, bio bi još jedan eskalacijski element koji bi rusku protuzračnu odbranu učinio politički imunom na protunapad.
Kada se pažljivo razmotri, zona zabrane letenja mogla bi izgledati kao pomalo bezlična opcija za korištenje vojne sile. Realnost je da učinkovita provedba uključuje letenje iznad teritorija na kojem se vode borbe, a provođenje zone zabrane letenja znači namjeru da se ubije sve što joj se suprotstavi - bilo da je to lovac u zraku ili raketni sistem na zemlji.
U Ukrajini je potencijalna zona zabrane letenja u osnovi politička izjava. U ovom slučaju, politička izjava je puno više od prijetnje eskalacijom - to je izravna eskalacija protiv Rusije i opće širenje sukoba kako bi se NATO uključio kao izravna strana u sukobu.
Kao takvo, nametanje zone zabrane letenja služi samo Ukrajini, koja bi NATO dobila kao saveznika u ratu bez formalnog članstva u savezu. Zapravo, ova politička upotreba zračnih snaga podsjetila bi na zamršene saveze koji su Evropu odveli u Prvi svjetski rat. Zona zabrane letova pogrešno je oruđe za pogrešan posao i stvorila bi opasne i destruktivne ishode za Sjedinjene Države i njihove saveznike u NATO-u.
