"Ko može zaustaviti Putina?", glasi pitanje za milion dolara, ili, što je puno strašnije, za milion ljudskih života.
Njime se trenutno bave svi: od zapadnih obavještajnih službi, preko eksperata za Rusiju do vojnih i ekonomskih analitičara.
Izvođači radova
Unutar Rusije, kritički glasovi i oporba su potpuno ugušeni. Političari koji su mogli voditi javne prosvjede, poput Alekseja Navaljnog, nalaze se u zatvoru, a cijela njegova mreža aktivista stavljena je izvan zakona.
Prosvjednici i antiratni aktivisti u Moskvi i Sankt Petersburgu masovno su privođeni čim su izašli na ulice. Vlasti su blokirale i sve strane informativne servise (kao agenture), jednako kao i web-stranice.
Većina Rusa prepuštena je kontroliranim državnim medijima, a njihova pravovjernost zacementirana je dodatno jutrošnjom odlukom Dume: izglasan je zakon kojim se propisuje zatvorska kazna do 15 godina zatvora svima onima koji budu širili "lažne" informacije o ruskim oružanim snagama.
Urednik Nove Gazete Dmitrij Muratov, koji je prošle godine dobio Nobelovu nagradu za mir, dao je već na početku rata očajnički tužnu izjavu:
Najoštrije sankcije
“Predsjednik Putin naredio je našoj zemlji da započne rat s Ukrajinom. Ovaj rat nema tko zaustaviti. Iz tog razloga, kao i zbog tuge, osjećam sram.”
Najoštrije zapadne sankcije u povijesti strahotne su po svojim kompleksnim efektima, no Putin im se uglavnom podsmjehuje, jer će svoju verziju onoga što Rusiji treba za njezinu tobožnju sigurnost uvijek staviti ispred ekonomskih razmatranja.
On i njegov krug, uostalom, ionako imaju ogroman fond akumuliranih sredstava da im ništa esencijalno neće nedostajati. Ispaštati će ruska sirotinja, ona koja je već prisiljena poklanjati mu sinove kao ovce za klanje.
Cijela Putinova psihologija svodi se na psihologiju zatvorskog dvorišta. Ne možeš sebi priuštiti pokazati nikakvu slabost. Moraš biti brutalniji od svih. Pogotovo kad se puni efekti te nepresušne brutalnosti ne tiču baš izravno tebe, nego tek susjednoga i vlastitoga naroda.
Ogromni gubici
Oligarsi su već u prvom naletu Putinove agresije na Ukrajinu izgubili 40-ak milijardi dolara, no niti jedan od njih ne može mu se zbog toga fatalnije požaliti, mogu jedino trajno emigrirati iz Rusije.
Razlog je vrlo proizaičan: među oligarsima ne postoji gotovo nijedan da ga Putin i njegov partijski blagoslov nisu stvorili iz ničega, odnosno 'umijesili od blata'. Svi su oni postali bogataši po političkom diktatu.
Komentar jednog od njih plastično svjedoči o tužnoj nemoći ruskih milijardera:
"Kada bih došao Putinu i rekao da sam od svojih 5 milijardi dolara izgubio 4 milijarde, on bi me odmah upitao: a kako ti se sviđa ova jedna koja ti je ostala?"
Ruska vladajuća stranka Jedinstvena Rusija koju kontrolira Vladimir Putin osvojila je na zadnjim ruskim parlamentarnim izborima više od 50 posto glasova.
Ostale parlamentarne stranke su također njezini puki sateliti koji nikad nisu odista stremili osvajanju vlasti: Pravedna Rusija, komunisti, LDPR...
Potpuna kontrola
Putin ima potpunu kontrolu nad parlamentarnim životom te su i Duma i Vijeće Federacije prepuni njegovih zastupnika.
Možda bi se u široj administraciji i diplomatiji čak i našli neki usamljeni pojedinci koji se intimno protive invaziji na Ukrajinu, no to bi teško javno izgovorili, a kamoli temeljem toga nešto poduzeli: Rusi već generacijama naporno treniraju kako biti u pokornosti.
Kad je šef vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin prilikom objave rata i priznavanja "SAO Krajina" u Donbasu iskazao sitne tragove kolebljivosti, Putin ga je natjerao da javno i pred kamerama podupre deklarirane ciljeve.
Mariškin je potom mucao o pripajanju Donbasa Rusiji, a Putin mu se podsmjehivao da zasad nije riječ o tome, nego o priznavanju.
Putinov najuži suradnički krug podrazumijeva apsolutnu lojalnost, no ovo njezino podozrivo propitivanje upozorava i na strah samoga 'Cara' od onih koji ga okružuju. Smaknuća ili pobune upravo iz takvog kruga dio su ruske političke tradicije.
Apsurdne scene
Ne sjedi Putin džabe i tokom sastanaka s najbližim suradnicima u zadnje vrijeme za onim apsurdno dugačkim, osam-metarskim stolom.
Sve Putinove represivce-operativce čini krug ljudi ponikao iz KGB-ovskih struktura, kao što je i on sam, stoga ih se očito najviše i boji.
Sergej Šojgu jedini je među njima njegov osobni prijatelj i po mnogima još uvijek najutjecajniji glas koji ruski predsjednik čuje.
Načelnik Glavnog stožera Valerij Gerasimov, glavni obavještajac Nikolaj Patrušev, šef savezne službe sigurnosti Aleksandar Bortnikov i kontraobavještajne službe Sergej Nariškin čine ostatak Putinova najužeg jata i među njima se, možda, krije budući spasitelj Ukrajine, Rusije i svijeta.
Potencijalnom urotničkom kružoku valja pridružiti i Viktora Zolotova, Putinovog bivšeg tjelohranitelja koji sad vodi rusku Nacionalnu gardu kao svojevrsne pretorijance režima.
To su, uglavnom, ljudi koji u rukama drže glavne ruske poluge sile, a silnike se – kao što je poznato – može eliminirati jedino silom. Kad naprave kobnu grešku, ili kad za to sazru "povijesne okolnosti".
