Jednako je dobro za ruske vojne načelnike da će ih Putin vidjeti samo s kraja smiješno dugačkog stola, jer će ga tokom vikenda morati obavijestiti da događaji ne idu po planu. Snimke i izvještaji iz Ukrajine svjedoče o njihovoj iznenađujućoj nesposobnosti: tenkovi bez goriva, oklopna vozila poslana u urbana područja bez podrške pješadije i kolone vozila pod napadom dronova dok su poredane u uredan red. Neće proći dugo prije nego što će se neki ruski generali upoznati s popravnim ustanovama u Sibiru.
U ponedjeljak ujutro službeni mediji nakratko su objavili esej moskovskog historičara koji hvali Putina za “rješavanje ukrajinskog pitanja”. "Sada je ovaj problem nestao", pisalo je, "Ukrajina se vratila Rusiji." Ali ruska vojska napreduje sporije od svog propagandnog stroja. Do sada je Kijev trebao kapitulirati, s instaliranim marionetskim režimom i kooptiranom ili raspuštenom ukrajinskom vojskom. U nedostatku toga, Putin je smatrao da mora podići razinu pripravnosti svojih nuklearnih snaga kako bi nas sve podsjetio na njegovu moć.
Kao što je posljednjih sedmica njegova invazija na Ukrajinu bila potpuno predvidljiva, tako će i on reagirati na neuspjehe koje su njegove snage do sada pretrpjele. Njegova ponuda pregovora je lažna: svaki napredak u pregovorima morao bi započeti prekidom vatre, a on neće dopustiti Ukrajincima priliku da se pregrupiraju i poboljšaju svoju odbranu.
Iako je jasno da veliki broj ruskih diplomata i dužnosnika misli da je napravio strašnu pogrešku, sada neće moći ništa učiniti kako bi obuzdali svog izoliranog, paranoičnog, opsesivnog i sve više bijesnog predsjednika. I tragično za narod Ukrajine, on neće sumnjati u to što mora učiniti. Govorit će svojim generalima da idu dublje, brže, brutalnije i destruktivnije ako bude potrebno. Ogroman gubitak života u raketnim napadima na Harkov siguran je znak onoga što će se dogoditi.
Putinu ništa nije važnije od toga da pokoravanje Ukrajine bude brzo. On želi svijet staviti pred svršen čin. Svakodnevno odgađanje donosi sve više neprijateljstva iz cijelog svijeta, sve više izbjeglica koje će formirati dijasporu zauvijek posvećenu njegovom svrgavanju, smrtonosnu pomoć koja pritječe u Ukrajinu od zapadnih saveznika. Svaki dan koji prođe bez kolapsa vlade u Kijevu, njegov izokrenuti pogled na historiju – da su Ukrajinci i Rusi jedan narod – briše se u milionima umova inspirativnom pričom o ukrajinskom otporu diktaturi suočenoj s nemogućim izgledima.
Nemilosrdna logika koja proizlazi iz toga je da će Putin sada baciti sve što može na ukrajinski narod. Artiljerija, najjača ruka ruskih snaga, više će se koristiti u naseljenim područjima kako bi se očistio put za oklopne kolone. Nakon što je zakašnjelo osigurao premoć u zraku, koristit će ratne avione za teroriziranje civila. Država klijent Bjelorusija bit će upućena da izvrši invaziju kako bi presjekla rute humanitarne pomoći i puteva za bijeg na zapad. Ukrajinskom vodstvu bit će predočen nezavidan izbor da poklekne pred zahtjevima Moskve ili vidi smrt i uništenje svog naroda.
Ovako će raditi bolesni um diktatora koji je započeo rat: više vojnika, više nasilja, više pritiska, veća brzina. A to znači da noćna mora ukrajinskog naroda tek počinje. Zato dva najhitnija prioriteta za Britaniju i naše saveznike moraju biti pomoć ljudima koji bježe od sukoba i slanje smrtonosne pomoći onima koji ostaju.
Oružje iz mnogih zemalja očito još uvijek dolazi do ukrajinskih snaga, a Velika Britanija je bila dalekovidnija od većine zemalja u slanju oružja prije početka sukoba. Jednako tako trebamo odigrati svoju punu ulogu u prihvaćanju ljudi koji su pobjegli, suspendirajući mnoga naša normalna pravila kao čin solidarnosti i u ime zajedničkog čovječanstva, piše William Hague za The Times.
Odluka EU da dopusti Ukrajincima boravak do tri godine je ispravna i dio je još jednog razvoja događaja koji je Putin podcijenio: ponovnog buđenja Zapada. Prije sedmicu dana napisao sam da je nadolazeća invazija zahtijevala sveobuhvatnu redefiniciju zapadne politike prema Rusiji, ništa manje nego promjenu paradigme. U posljednjih nekoliko dana to se dogodilo.
Provodio sam duge sate dok je ministar vanjskih poslova slušao njemačke čelnike koji objašnjavaju duboke korijene njihove nevoljkosti da se suoče s Rusijom i posebnu ulogu koju je odigrao Berlin u uvjeravanju Moskve da bude razumna. Govor novog kancelara Olafa Scholza u nedjelju predstavljao je izvanrednu transformaciju tog pristupa - veliku novu predanost izdacima za odbranu i početak plana za smanjenje ovisnosti o ruskom plinu.
Za nekoliko dana sankcije uvedene Rusiji od simboličnih su postale ozbiljno štetne. Još uvijek postoje praznine koje treba popuniti: ključne zabrane plaćanja Swiftom mogle bi se proširiti na druge banke, a potreban je brz rad i zakonodavstvo kako bi se blokirao izvoz visoke tehnologije u Rusiju. Vladin zakon o ekonomskom kriminalu mora osigurati da ilegalni ruski novac ne može proći kroz London. Sve sankcije Rusiji treba primijeniti i na Bjelorusiju.
Ipak, u ogromnim javnim demonstracijama u zapadnim gradovima, ukrajinskim zastavama na sportskim događajima, akcijama na Facebooku i Googleu za zaustavljanje ruskih dezinformacija i jedinstvu vlada, mogli bismo svjedočiti nečemu temeljnijem od detalja sankcija. Odjednom, ogroman broj ljudi može vidjeti da se ni mir ni demokracija ne mogu uzeti zdravo za gotovo i da je trajna koncentracija goleme moći u rukama jednog pojedinca katastrofa. Za zapadnu javnost, dezorijentiranu ratovima koji su uslijedili nakon 11. septembra i zaokupljenu parohijalnim brigama, to je trenutak jasnoće koji je otkrio.
U impresivnom vodstvu predsjednika Zelenskog i hrabrosti Ukrajinaca koji brane svoju zemlju, uspjeli smo pronaći inspiraciju koja se nije osjećala dugi niz godina. To je moralna prednost koja leži u otvorenom društvu i funkcionalnoj demokraciji, sposobnosti da kažu ono što nijedan vođa u Moskvi, Pekingu ili Pjongjangu ne može reći svom narodu - da se bore za svoju slobodu. Je li previše nadati se da će takvo nadahnuće toliko posramiti i motivirati Zapad da će se novo jedinstvo primijeniti na svjetske poslove? Da se Trumpovi, Le Penovi i Farage vide u njihovoj istinskoj naivnosti prema Putinu, afričkim narodima se pomaže umjesto da se oslanjaju na ruske plaćenike, Balkan je dobrodošao na Zapad, a Kini se pristupa s pozicije ujedinjene snage?
Možda je to previše. Ali potrebu za tim postaje teško negirati.
