Najavljena komemoracija za žrtve Bleiburga i Križnog puta za 16. maj u Bleiburgu, Zagrebu i Sarajevu, izazvala je velike kontroverze, ali i osudu velikog dijela javnosti. Prije svega, jer komemoracije godinama prate incidenti, a obilježja NDH i ustaškog režima, pod kojima su tokom Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije počinjeni masovni zločini, dio su kolorita na Bleiburškom polju.
Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u 12,15 sati 16. maja predvodit će u katedrali Srca Isusova u Sarajevu misu zadušnicu u skladu s epidemiološkim propisima za vjerske objekte u BiH.
Organizator komemoracije je Počasni bleiburški vod, a suorganizator u liturgijskom dijelu je Dušobrižništvo za Hrvate u inozemstvu Hrvatske biskupske konferencije i Konferencije BiH, pokrovitelj komemoracije je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor BiH.
O ovogodišnjoj komemoraciji, koja će biti drugačija zbog pandemije koronavirusa, za Raport govori profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta Ivo Goldstein, član ANUBiH. On kaže da se o Bleiburgu i Križnom putu u Hrvatskoj i BiH govori već 30 godina, bez puno nade da će se doći do nekog konsenzusa.
Više tisuća ratnih zločinaca
„Moramo se vratiti na ono što se dogodilo u svibnju 1945. godine. Otprilike 100 tisuća vojnika oružanih snaga NDH i otprilike 50 tisuća civila koji su krenuli s njima, došlo je do austrijske granice ili je prešlo granicu, neki su uspjeli pobjeći dalje na Zapad, neke je britanska vojska vratila u Jugoslaviju, a neki su poginuli u bitkama koje su se vodile tih posljednjih dana rata, kada su oružane snage NDH pokušale prijeći u Austriju.
Po zarobljavanju, mnogi su ubijeni bez suda, pa je u tom smislu počinjen ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Ali, u toj priči, kad ju pričaju organizatori tih komemoracija, nedostaje nekoliko ključnih elemenata. To je da se potpuno izbjegava reći i dati do znanja tko je u Hrvatskoj i u BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata bio na pravoj, a tko na krivoj strani. Jedina prava vojna i politička strana bili su partizani, a svi ostali, uključujući i oružane snage zločinačke i izdajničke NDH su bile na drugoj, neprijateljskoj“, kaže prof. Goldstein.
Bleiburg i Križni put su bili vrlo kompleksno događanje. S jedne strane, među vojnicima koji su krenuli prema Austriji bilo mnogo nevinih mladića, skoro djece, godišta 1927. i 1928., dijelom i iz BiH, jer ih je pokupila zadnja mobilizacija ujesen 1944. godine. Oni vjerojatno nisu ni imali prilike uzeti pušku u ruke. Međutim, s druge strane, bilo je u toj vojsci u povlačenju i više tisuća ratnih zločinaca koji su okrvavili ruke i koji su bili krivi i odgovorni za masovne zločine koje je tijekom rata počinio ustaški režim. Bilo je i civila, visokih državnih dužnosnika, koji su bili krivi i odgovorni za organizaciju tih zločina. I ti vojnici i ti civili bi na svakom sudu i 1945. godine, ali i danas, dobili najteže kazne.
Po onome što pričaju organiziratori bleiburških komemoracija ispada da je rat počeo u svibnju 1945. godine, kao da se u prethodne četiri godine ništa nije događalo. Kao da ustaše koji su bježali prema Bleiburgu nisu sa sobom nosili težak uteg počinjenih zločina. Iz ove nakaradne teze izvode se neke nove, vrlo različite, ali jednako krive i opasne teze.
Jedna od njih je da su Bleiburg i Jasenovac jedno te isto – naime, da je svaka žrtva žrtva, da je svaka žrtva jednaka, i da svaka žrtva zaslužuje pijetet. Da svaki čovjek zaslužuje komemoraciju, ali da li se u istoj mjeri i na isti način može komemorirati nevina žrtva Jasenovca i onaj koji ju je ubio, a ubijen je na Bleiburgu i Križnom putu.
Da li se na isti način može komemorirati general Mladen Bratić koji je vodio agresorsku vojsku i poginuo kod Vukovara i ranjenici izvedeni iz vukovarske bolnice i smaknuti na Ovčari? Da li se može na isti način komemorirati 16-godišnji dječak koji je sa svojima bježao iz Srebrenice i agresorski vojnik koji je poginuo zatvarajući obruč oko grada?
Radikalni krugovi posljednjih godina agresivno nameću tezu da Jasenovac uopće nije bio ustaški logor smrti, već samo radni logor u koji su stizali prononsirani protivnici režima. Negira se ustaški teror kao takav. Iz toga, nadalje, proizlazi da je Bleiburg „genocid“, a da među onima koji su stradali nitko nije kriv. Naravno da je besmisleno baviti se s takvim tezama.
Nadalje, nameće se teza da su na Bleiburgu i Križnom putu stradali „Hrvati“. No, takvo razumijevanje tih događaja nije korektno. Tamo jesu stradali neki Hrvati i neki Bošnjaci, ali nisu stradali zato što su Hrvati i Bošnjaci, nego zato što su bili na ovaj ili onaj način povezani s tim režimom.
Političari koji se sada bave Bleiburgom i Križnim putem i najavljuju ovogodišnje komemoracije trebali bi se upoznati s onim što se dogodilo u svibnju 1945. godine. Mnogi govore o tim temama, a da pojma o njima nemaju. Mnogo toga se svodi na beznadno ušančivanje u ideološke matrice. Od njih izgleda neki ljudi ne mogu pobjeći“, smatra prof. Goldstein.
Ruka pravde
Komentirajući najavljenu misu u Sarajevu, naš sugovornik kaže da je u Bleiburgu bio priličan broj bh. Hrvata, ali i Bošnjaka.
„Ako je misa najavljena u katedrali, onda se komemoracija u Sarajevu odnosi na katolike. Bilo ih je, stradali su, čak su stradali i očevi nekih mojih prijatelja, ali to ne znači, ako se i kad se komemoriraju nevine žrtve, da uz to ne bi trebalo reći da je među njima bilo i zločinaca koje je dohvatila ruka pravde“, govori prof. Goldstein.
