Kažu da svaki klub kroz historiju ima neku utakmicu za koju su uvjereni da su nepošteno izgubili i da to nisu čista posla. Uvijek se radi o nekoj nepravdi, teoriji zavjere, stvarima koje su ostale obavijene velom tajne.
U Liverpoolu, to vezuju za meč sa Interom o kome se manje zna. Bill Shankly je uvijek tvrdio da je Redsima tada oteta titula, ali jasno da svako ima svoju verziju događaja.
Liverpool je pred to polufinale 1965. uspio da se domogne prvog trofeja u kupu, u nevjerovatnom meču u kome su sva tri gola postignuta u produžetku dobili su Leeds, St John je u 117. minutu presudio Jorkšircima Dona Rivija koji će u narednih desetak godina izrasti u vjerovatno najbolji engleski tim tog vremena uz Manchester United.
I dok su igrači paradirali sa toliko željenim trofejem, publika se zagrijavala, Inter je sačekao pravi pakao na "Anfieldu". "Grande Inter" je svakako bio jedan od najvećih timova Evrope u prvoj polovini šezdesetih branili su pehar osvojen protiv Reala prethodne sezone. Inter je lako dobio rumunskog prvaka, eliminisao i Rangerse prije duela sa Liverpoolom. Kada su Redsi poslije tri remija protiv njemačkog Koelna imali novčić na svojoj strani i tako pukom srećom otišli u polufinale, ništa nije moglo da ih razuvjeri da je to njihova godina u Evropi, piše sportske.net.
Liverpool je tog popodneva rastavio na dijelove Herrerin čuveni "katanac". Iako je Macola izjednačio poslije desetak minuta, Calahan i neizbežni Ian St John su savladali Sartija i donijeli ubjedljivih 3:1 Liverpoolu. U to vrijeme, vjerovalo se da protiv čvrste Shanklyjeve ekipe Inter teško može do ubjedljive pobjede i finala.
Ali, Englezi nisu dorasli italijanskim igricama. Krenula je kampanja u medijima, odmah je stvorena slika o Englezima kao divljacima, čak je ubačena priča u engleske medije o optužbama da se Redsi dopinguju, na aerodromu u Italiji ih je dočekala bijesna gomila, karabinjeri koji su mirno posmatrali napade i pljuvanje
Čak su italijanski mediji objavili koje pilule Shankly daje igračima iz navodno "provjerenih izvora". Sve je jasno bila novinarska "patka", a Shankly je lakonski konstatovao da ga briga šta Italijani misle i rade i da je njegov tim došao da igra fudbal.
San Siro je bio krcat, 76 601 gledalac, kasni termin, uplašeni Englezi, mada su primili dva gola za minut i bilo je mnogo kontroverzi. Corso je dao gol, iako su Englezi tvrdili da je španski sudija pokazao prvo da je u pitanju indirektan udarac, a vezista Intera pogodio direktno. Ali, 60 sekundi kasnije stvari su postale još gore. Peiro je dao gol, pošto je faulirao gostujućeg golmana Tommyja Lorensa i onda ubacio loptu u praznu mrežu.
"Sudija je jasno vidio da je Peiro šutnuo Lorensa i tako mu izbio loptu", rekao je Shankly poslije utakmice.
To je posljednja sezona u kojoj nije bilo pravila o golu u gostima, da je ostalo 2:0 bio bi igran baraž za finale. Umjesto toga je pokojni Giacinto Facchetti pogodio poslije sat za 3:0. Ni to nije bio kraj, kada je St Johndao gol, radost fudbalera Liverpoola je bila kratkog daha, sudije su ga poništile zbog ofsajda. Ostalo je 3:0, pa je uz dosta sumnje i optužbi od strane pobijeđenih Inter otišao u finale, tukao Benficu i odbranio titulu.
Kasnije je tadašnji sekretar Intera, Italo Alodi optuživan za namještanje mečeva, recimo prešao je u Juventus koji je uz dosta kontroverzi izbacio Derby u polufinalu Kupa prvaka 1973. Prema pričama engleskih novinara ključ je bio mađarski "fikser" Dežo Zolti koji je sarađivao sa Alodijem.
Tih godina nekoliko Interovih mečeva je bilo pod sumnjom, recimo 1964. su izbacili Dortmund kome je isključen igrač, dok je Inter ostao kompletan iako je Burgnič udario rivala nogom u stomak bez lopte. Revanš je sudio Jugosloven Branko Tešanić koji je tih godina često bio prozivan zbog nekih čudnih odluka.
U svakom slučaju Inter je izbacio Nijemce i onda slavio protiv Reala.
Ali, 1966. mađarski sudija Đerđ Vadaš je tvrdio da je odbio mito Italijana u revanšu protiv Reala. Madriđani su dobili 1:0 na "Bernabeu", u revanšu je bilo 1:1, Inter nije imao pomoć sudije, pa su Los Blancosi otišli u Brisel, savladali Partizan za svoju šestu krunu.
Dugi niz godina poslije ovog meča u Liverpoolu su gorko govorili da je jedino nedostajalo da Italijani sudiju Ortiza de Mendibila ponesu na ramenima poslije meča. Ovaj Španac je umro prije sedam godina, u 89. i uvijek je govorio da nije uradio ništa loše, odnosno, da i ako je bilo grešaka, one nisu bile namjerne.
Na osvetu Englezi su čekali 42 godine, ali ona na kraju nije bila dovoljna za pehar, izgubili su u Atini od Milana. Ali, u osmini finala, Benitezov Liverpool koji je igrao promenjivo u grupi zauzeo je drugo mesto i u top 16 fazi naišao na Mancinijev Inter koji je lako osvojio slabu grupu sa Fenerom, PSV Eindhovenom i CSKA.
Italijani su vjerovali u taj tim, ali jednostavno nisu dorasli Liverpoolu, iako su u post calciopoli godinama bili nadmoćni u Seriji A. Kuyt i Gerard su u posljednjih pet minuta meča na "Anfieldu" savladali Julia Cesara, a Inter je sat vremena igrao bez isključenog Materazzija. U revanšu ponovo pobjeda za Beniteza koji će tri godine kasnije preuzeti Inter, Torres je postavio konačnih 1:0.
Upravo taj dvomeč je uvjerio Moratija da sa Mancinijem na klupi neće napraviti ništa u Ligi prvaka i kasnije se saznalo on je već početkom aprila, par sedmica nakon eliminacije počeo pregovore sa Mourinhom.
Osim ta četiri meča, Liverpool i Inter nikada nisu igrali u Evropi, Italijani u ovu osminu finala ulaze kao prvaci, kao tim koji je prekinuo dominaciju Juventusa i sasvim je sigurno da će željeti da naprave iznenađenje protiv u ovom vijeku mnogo uspješnijih "Crvenih".
