Prije nešto manje od pet godina - 7. maj 2017. - hiljade ljudi okupljenih ispred muzeja Louvre u Parizu oduševljeno je skandiralo "Macron, président!", u nedogled ponavljajući frazu koja se na francuskom, prikladno, i rimuje. Zajedno sa slavljem tisuća Parižana kolektivno su odahnuli i brojni političari, diplomati i novinari širom Evrope. Zaustavljen je, doimalo se, globalni trend rasta populizma. No, okolnosti koje su Macrona dovele u Elizejsku palaču prije pola desetljeća znatno su se promijenile.
Macronov je izbor uslijedio nakon dva velika potresa na međunarodnom planu, nakon kojih se činilo da svijet napušta demokratske i liberalne vrijednosti na kojima se temelji Europska unija i većina zapadnih demokracija. U aprilu prethodne godine, Ujedinjeno Kraljevstvo na referendumu je izglasalo izlazak iz Unije, a u novembru - manje od pola godine prije francuskih izbora - Sjedinjene Države izabrale su populista Donalda Trumpa za svojeg predsjednika.
Dvije stožerne francuske stranke - lijevi socijalisti i desni republikanci - praktički su kolabirale uoči izbora, a njihovi kandidati pali su u drugi plan. Glasačima su se nudili mladi Macron - umiveni centristički tehnokrat - te opcije radikalne ljevice i desnice, poput čelnika Buntovne Francuske (LFI) Jeana-Luca Mélenchona te čelnice Nacionalne fronte (FN) Marine Le Pen.
Socijaliste je dotukao predsjednički mandat Françoisa Hollandea - najomraženijeg predsjednika Pete Francuske Republike. U novembru 2016., samo nekoliko mjeseci uoči izbora 2017., samo 4 posto glasača imalo je pozitivno mišljenje o Hollandeu koji je odustao i od pokušaja da osvoji drugi mandat.
Kandidat republikanaca - François Fillon - doimao se kao izgledni pobjednik izbora u anketama nakon što je izborio stranačku kandidaturu. Pobijedio je bivšeg republikanskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, pod kojim je služio kao premijer, kao i Alaina Juppéa, koji je bio premijer za vladavine Jacquesa Chiraca. No, mjesec dana uoči izbora, protiv njega je podignuta optužnica za pronevjeru kad je otkriveno da je zaposlio svoju suprugu Penelope kao parlamentarnu asistenticu, koja nikad nije dolazila na posao.
Konačni udarac stranci zadao je kad je odbio povući se iz utrke iako je obećao da će to učiniti ako se protiv njega pokrene kazneni progon, čime je dodatno srozao svoju popularnost, te je u prvom krugu izbora završio gotovo izjednačen s Mélenchonom.
Macron je u drugi krug ušao s Marine Le Pen, a republikanci i socijalisti prvi put u povijesti Pete Republike ostali su bez kandidata u drugom krugu. Le Pen je svoju platformu gradila na euroskepticizmu i strahu od imigranata, a Macron se zalagao za europske vrijednosti i predstavljao kao centristički kandidat čiji je cilj poboljšati francusko gospodarstvo i dobrobit građana.
Njegova premoćna pobjeda - 66% naprama 33% glasa - potaknula je val prebjega iz redova socijalista i republikanaca, koji su se ubrzo pridružili njegovoj novoj stranci - Republika u pokretu (LREM). Entuzijazam koji je obuhvatio Francusku prelio se i na parlamentarne izbore, na kojima je Macronova stranka odnijela premoćnu pobjedu i osigurala mu dovoljnu većinu s kojom može provoditi kakvu god želi politiku.
Macronu je glavna politička suparnica ostala Le Pen, a više mu je problema od ekstremne oporbe zadavao vlastiti narod, koji se žestoko protivio njegovim planiranim reformama. Žuti prsluci zaposjeli su ulice sljedeće godine, a Macron je ušao u prvu krizu koja je znatno srozala njegovu potporu.
Žute prsluke u konačnici je umirio, no od većine obećanih reformi ostali su samo planovi i najave - većina je odgođena za drugi mandat, a Macron se branio da "ne može sve stići u jednom mandatu".
Iako su ankete pokazivale da većina Francuza ne želi reprizu drugog kruga 2017. i na sljedećim izborima, sve do prije nekoliko mjeseci činilo se da će se u aprilu 2022. ponovno sukobiti Macron i Le Pen. Političarka ekstremne desnice pokušala je u međuvremenu umiti svoj radikalni imidž i pomaknuti svoju stranku više prema centru. Nacionalna fronta postala je Nacionalno okupljanje (RN), a Le Pen je raskrstila s većinom svojih antieuropskih pozicija, u nadi da će pridobiti glasače centra.
Macron je, u isto vrijeme, pomaknuo svoju politiku, pa i cijeli francuski centar više udesno, zauzevši i sam oštrija stajališta prema muslimanima i imigrantima, čime je računao da će zaustaviti prodiranje Le Pen u glasače centra koji strahuju od getoiziranih doseljenika i njihovih potomaka.
Strategija se većim dijelom pokazala uspješna. Iako se Le Pen na trenutke približavala Macronu u anketama pa ga je nekoliko puta i prestigla, gotovo sve ankete koje su simulirale drugi krug pokazivale su da bi u njemu Macron ponovno odnio pobjedu. Nešto manje impresivnu nego 2017., no još bi bilo riječ o osam do 12 postotaka razlike u predsjednikovu korist.
Prvo veliko iznenađenje došlo je prošle godine s ekstremne desnice. Pisac i komentator antiimigrantskih i antiliberalnih stajališta, Éric Zemmour, pojavio se kao potencijalni predsjednički kandidat. Čest gost u političkom talk showu, kolumnist umjereno desnog dnevnika Le Figaro, Zemmour je krenuo u juriš na slobodan prostor na ekstremnoj desnici koji je Le Pen napustila u pomicanju svoje stranke prema centru.
Iako je dugo odbijao potvrditi svoju kandidaturu, njegovi su je ljudi pripremali iza kulisa. Autor više popularnih knjiga krivio je imigrante za većinu zala koje danas pogađaju Francusku. U svojoj najprodavanijoj knjizi, "Francusko samoubojstvo," Zemmour je tvrdio da su novembarski protesti 1968. doveli do kulturalnog raspada i "puzajuće feminizacije" društva. Kontroverzna knjiga optužila je emancipirane žene da su žrtve potrošačke kulture kojima nedostaje dominacija muškaraca, a moderne muškarce da su postali feminizirani, pretvoreni iz proizvođača u potrošača.
Zemmour se upustio i u povijesni revizionizam, braneći Višijsku Francusku i tvrdeći da je kvisling, maršal Philippe Pétain, zapravo spašavao živote Židova u okupiranoj Francuskoj. Kasnije se na sudu branio od optužbi za revizionizam nonšalantno tvrdeći da "to nije njegovo područje".
Tvrdi desničar u nekoliko je anketa prestigao Le Pen i izbio na drugo mjesto po popularnosti prije nego što je i službeno u studenome najavio kandidaturu, emotivno nabijenim videom u kojem je najavio "ponovno osvajanje Francuske". Obratio se glasačima koji "više ne prepoznaju" svoju voljenu domovinu i koji stalno "čuju strane jezike na ulici".
Njegova je kandidatura predstavljala velik udar za Le Pen, no znatno manji za Macrona. U drugom bi krugu, ankete su pokazivale, Zemmoura pobijedio s jednakom lakoćom s kojom je Le Pen svladao 2017. Unatoč privremenoj popularnosti, Zemmour je brzo skliznuo natrag u anketama kad je otkriveno da je taj 63-godišnji borac za obiteljske vrijednosti i otac troje djece u tajnoj vezi sa svojom 28-godišnjom asistenticom, koja nosi njegovo dijete.
Francuska ljevica nije se uspjela ozbiljno oporaviti u posljednjih pet godina, i dalje opterećena negativnom ostavštinom Hollandea. Najpopularnija političarka socijalista - pariška gradonačelnica Anne Hidalgo - postala je i službena kandidatkinja stranke, no u anketama ne uspijeva prijeći pet posto. Radikalni Mélenchon varira od devet do dvanaest posto, a zeleni Yannick Jadot između četiri i sedam posto - niti jedan od njih nije ozbiljan kandidat za drugi krug izbora.
Bez ozbiljnog kandidata na ljevici, Macron može mirno računati na lijeve glasače, koji su ga i na prošlim izborima podržali u strahu od Le Pen, zbog čega je i okrenuo većinu svoje politike nadesno.
Znatno discipliniraniji republikanci, s druge strane, pregrmjeli su skandale i sudske presude Fillona i bivšeg predsjednika Sarkozyja - iako su obojica osuđeni na zatvorske kazne u protekle dvije godine. Stranka je postigla odlične rezultate na regionalnim izborima u lipnju prošle godine, kroz koje su se profilirali potencijalni predsjednički kandidati - predsjednik Hauts-de-France regije Xavier Bertrand, kao i predsjednica pariške regije Île-de-France, Valérie Pécresse.
Bertrand, Pécresse i nekadašnji glavni pregovarač EU za Brexit Michel Barnier postali su glavni pretendenti za mjesto republikanskog kandidata, no stranka je imala ozbiljan problem - niti jedan od njih nije prelazio 14% podrške među glasačima. Bertrand je bio uvjerljivo najpopularniji, a Barnier i Pécresse iz ankete u anketu borili su se za drugo mjesto, s oko 10% podrške.
Pobjeda Pécresse na republikanskim predizborima početkom prosinca stoga je isprva prošla ispod radara političkih analitičara, no bivša Sarkozyjeva ministrica obrazovanja, poslije glasnogovornica Fillonove vlade, doživjela je iznenadni skok popularnosti.
Anketa Elabea, provedena 6. i 7. decembra pokazala je da Pécresse jedina od potencijalnih protukandidata ima šanse pobijediti Macrona u drugom krugu - sa 52% naprama 48% glasova. Iako su naknadne ankete drugih kuća pokazale da je Macron i dalje u prednosti te da bi u drugom krugu vodio između dva i osam postotaka, bio je to veliki šok za Macrona koji je pomogao lansirati Pécresse kao ozbiljnog izazivača. Prve ovogodišnje ankete pokazuju da su Pécresse i Le Pen sada bok uz bok, pri čemu republikanka češće prelazi u vodstvo, a Zemmour zaostaje iza obje desne političarke.
Još je dalek put do izbora, a Macron se nada ubilježiti i političke poene na francuskom predsjedanju Europskom unijom - prilikom da se pokaže kao državnik svjetskog kova koji se zalaže za jaku Europu i jaku Francusku unutar nje. Posao mu sigurno olakšava i odlazak njemačke Mutti, bivše kancelarke Angele Merkel, koja je više od desetljeća bila dominantan glas u EU. Macron ima priliku povući u svojem smjeru, a novi njemački kancelar Olaf Scholz tek se uhodava u svoju novu ulogu.
Unatoč tome, Pécresse ima razloga nadati se pobjedi. Za većinu francuskih glasača europska pitanja manje su važna od lokalnih, a čelnica pariške regije Macrona optužuje da je lažni predsjednik desnog centra - pozicija u koju se sam postavio kako bi izgurao Le Pen. Sebe, pritom, prikazuje kao autohtonu kandidatkinju desnog centra umjerene građanske desnice s iskustvom kako u izvršnoj, tako i u lokalnoj vlasti. Fillonov skandal na prošlim izborima Macronu je priskrbio većinu njegovih glasača koji će se sada vratiti republikanskom kandidatu, a presudna bi u konačnici mogla biti izlaznost.
Čak i ako Macron ostane predsjednik, čeka ga ozbiljan problem dva mjeseca kasnije, na parlamentarnim izborima u lipnju. Svoju je sadašnju većinu u parlamentu osigurao valom entuzijazma koji više ne postoji, a republikanci su na regionalnim izborima pokazali da je njihova disciplinirana glasačka mašinerija i dalje u pogonu. Iako socijalisti Macronu ne predstavljaju prijetnju na predsjedničkim izborima, regionalni izbori pokazali su da i oni mogu računati na svoja tradicionalna izborna uporišta te je vrlo moguće da će francuske stožerne stranke ostvariti veliki povratak u Nacionalnu skupštinu ove godine.
