Nedopustivo je to što Amerikanci žele Ukrajinu u NATO-u i što žele postaviti opasne rakete na pragu našeg doma. Mi se nemamo više kamo povlačiti, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin, a prokremaljski mediji odmah su tako sročenu izjavu digli na razinu sudbonosne i legendarne fraze iz bitke za Moskvu u prosincu 1941. godine: "Iza nas je Moskva, povlačenja nema", potvrđujući da je "ukrajinska kriza" dosegnula svoj krešendo.
Kremlj je krenuo u odlučnu, gotovo očajničku bitku za sprečavanje definitivnog vezivanja "bludnog sina" Ukrajine za zapadne skute, prenosi "Jutarnji list".
Antizapadna retorika
I Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov pojačao je dodatno šefove riječi, rekavši da je prijem Ukrajine u NATO "pitanje života i smrti Rusije".
U ova blagdanska novogodišnja vremena u Rusiji je zavladala antizapadna i antinatovska retorika u najboljem stilu hladnoratovskih vremena, a sve glavne nacionale TV postaje i vodeći prokremaljski medijski gloduri, gotovo u transu, ni o čemu drugom ne raspravljaju nego samo o "ukrajinskom čvoru" i o "ugroženosti ruske sigurnosti" te se od Zapada traže "jamstva sigurnosti".
Ukrajina ne smije pasti! O tome su već drugi put u manje od mjesec "online" ponovno razgovarali Joe Biden i Putin, a odmah nakon Nove godine razgovarat će i njemački i ruski predstavnici, da bi 12. januara bio i summit NATO-a i Rusije.
Moskva je podigla ljestvicu na najvišu razinu - prijem Ukrajine u NATO za njih je više nego neprihvatljiv i već sada su se postavili tako da to neće dozvoliti ni po koju cijenu, a neki zloguko najavljuju da je i vojna opcija nešto za čim bi Putin mogao posegnuti ili barem ratnu histeriju podići na takvu razinu da se Evropljani sami "odreknu" Ukrajine.
Putinu je jasno da bi ulaskom Ukrajine u NATO Rusija definitivno postala velesila stiješnjena bez "povijesnog sanitarnog kordona" koji su kroz povijest "igrali" Bjelorusija i Ukrajina, štiteći Rusiju i dajući joj sigurnost od posezanja sa Zapada.
Osim toga, njima je Ukrajina važna i zbog povijesnog državnopravnog kontinuiteta jer Rusija smatra da su njezina državnost i crkveno-nacionalni identitet (tamo je došlo do pokrštavanja istočnoslavenskih plemena) nastali u Kijevu u srednjem vijeku, u Kijevskoj Rusi.
Zato se Putin nedavno obrušio i na nedodirljivog vođu Oktobarske revolucije Vladimira Lenjina koji je zakuhao cijelu stvar jer je izmislio ukrajinsku naciju.
Pismena garancija
Putin želi pregovarati o tome da Rusija i dalje bude jedan od vodećih svjetskih lidera. Kada su Putina nedavno priupitali o mogućoj intervenciji na Ukrajinu, on nije dao nikakav izravan odgovor, nego je govorio o neprihvatljivosti proširenja NATO-a na istok.
Rekao je da Zapad treba Rusiji dati pismena jamstva za to.
"Vi to trebate dati nama. I to odmah!" rezolutan je bio Putin.
Osim toga, Rusija traži pismene i pravne garancije Sjedinjenih Američkih Država da se to neće dogoditi. Doduše, Ukrajina više nije pod ruskom dominacijom, ali smatraju da još nije sve izgubljeno.
Rusija zato želi sa Zapadom "pregovarati" o tome, ne toliko da joj se odmah vrati Ukrajina, mračni predmet želja i potvrda njezina značaja zemlje koja određuje sudbinu svijeta, nego, za prvu ruku, da ne izgubi nadu da se to ipak jednom može dogoditi.
Ulaskom u NATO svjesni su da i ta nada ostaje prekrivena koprenom na dnu Pandorine kutije. Rusi su, da bi pokazali svoju ozbiljnost, postavili još dva uvjeta kojih će se lako odreći ako ovaj prvi bude prihvaćen - povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Evrope te povlačenje NATO-ovih snaga na pozicije iz 1997. godine, u vrijeme prije nego što se Savez počeo širiti na istok, odnosno nekadašnje zemlje Varšavskog pakta.
Ruski politolog Fjodor Krašeninikov za Deutsche Welle rekao je da se Putinu žuri jer vrijeme radi protiv njega te se iza "mjera za sigurnost" Rusije koje postavlja pred Zapad zapravo krije ponuda i "za nove podjele sfera utjecaja u Europi", a to znači, kaže on, da postsovjetske države, prije svega Ukrajina, moraju u svojoj vanjskoj i unutarnjoj politici u prvom redu imati u vidu ruske interese.
Krašeninikov zato smatra da ti ultimativni zahtjevi onemogućavaju kompromis te pregovore, u startu, dovode u slijepu ulicu.
Zašto je Putin u žurbi? Prvo, on ne može vječno držati i finansirati toliko vojske na granici s Ukrajinom i zveckati oružjem, a da dalje od toga ne ide te da mu to ne poluči nikakav učinak.
Rekordna inflacija
To je skupo, pogotovo u trenucima kada Rusija zadnjih desetak godina bilježi rekordnu inflaciju, a drugo smanjuje se i propagandni učinak unutar same Rusije.
Njemu treba neka pobjeda - nije nužno ratna - neka pregovaračka jer ne može držati svoje stanovništvo u stalnoj napetosti "zbog zapadne ugroze" te odgađati rješavanje mnogih nagomilanih unutarnjih socijalnih i inih problema, prekrivajući njihovo nerješavanje "opasnošću izvana".
Postavlja se pitanje ima li Rusija, bez obzira na sve svoje naoružanje, energetske i rudne resurse kojima raspolaže, kapacitete i potencijale da se tako drčno postavlja. Ne treba zaboraviti niti činjenicu da je Rusija i jedan od najvećih izvoznika žita na svijetu.
Bez obzira na sve to, Rusija je ekonomski daleko ispod SAD-a, Evropske unije i Kine. Energenti, u prvom redu plin i nafta, jedni su od glavnih poluga (uz stalno gomilanje vojske uz ukrajinsku granicu i mogući sukob koji bi ugrozio i sigurnost Europe) na koje Rusija računa u "nadmetanju" oko ukrajinskog čvora.
Nadalje, Rusija računa na činjenicu da zapadna javnost neće prihvatiti da "gine" za Ukrajince u ratu protiv Rusije, koja je ipak važnija od Ukrajine i teško je povjerovati da bi NATO poslao vojsku u izravni sukob s Rusima u Ukrajinu (na to Kremlj najviše i računa), pa putinovski mediji koriste situaciju šaljući upozorenje Kijevu da će "se Amerikanci tući s Rusima do posljednjeg Ukrajinca".
Činjenica jest da i Washington i Bruxelles šalju poruke da će braniti suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine te da će "Rusija platiti visoku cijenu" ako je napadne, ali čak i u slučaju napada, iz NATO-a je poručeno da neće slati svoje trupe u pomoć Ukrajini, nego će ih rasporediti u devet istočnoevropskih zemalja, svojih članica, iz tzv. B 9 skupine - Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska, Litva, Latvija i Estonija.
Doduše, i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, kao i nova njemačka SPD-ova ministrica obrane Christine Lambrecht poručili su Kremlju da im on neće određivati strategiju i prioritete, kao niti određivati koga će ili neće primati u članstvo te da Moskva ne može diktirati odluke suverenih država.
Upliću i Kinu
Neki ruski analitičari, više onako ispod radara, u cijeli slučaj "upliću" i Kinu, odnosno njezine apetite prema Tajvanu, koje uspoređuju s ruskom patnjom prema Ukrajini te istovjetno negodovanje Zapada prema tim ambicijama Kine.
Tako je nedavno portal gazeta.ru, reflektirajući se na zapadne analize o "košmaru Putina ako Ukrajina uđe u NATO", odgovorio mogućim košmarom za Washington - "Rusija u Donbasu, Kina na Tajvanu", pitajući kako bi se SAD postavio da Rusija krene na Ukrajinu, a Kina na Tajvan.
Politolog Dmitrij Suslov iz Instituta evropskih i međunarodnih odnosa kaže da "Rusija i Kina proširuju svoju vojnu suradnju" koja se ne dopada SAD-u, a obje države su na "piku" Zapada.
"Moskva može ohrabriti Peking, ali Bijela kuća može izbjeći takav za nju nepovoljan scenarij ako se nađe povoljno rješenje za Ukrajinu", istaknuo je Suslov i dodao da ne može niti zamisliti u kakvu bi "kašetu brokava" upao Washington u slučaju istovremenog napada na Ukrajinu i Tajvan.
Prokremaljski analitičar Pjotr Akopov, pak, rekao je da se Moskva i Peking sve više približavaju, a na tu suradnju tjera ih Zapad svojom negativističkom politikom i stalnim kritikama i napadima.
Akopov je nedavno za državnu agenciju RIA novosti rekao da će se "Tajvan i Ukrajina vratiti u matičnu luku", jer su Tajvanci Kinezi, a Ukrajinci i Rusi su "praktički isti narod" (kako to ističe Vladimir Putin) te da "geopolitički, civilizacijski i nacionalni interesi i Kine i Rusije ne ostavlja drugu mogućnost nego ponovno ujedinjenje s tim odmetnutim provincijama".
Očito da se više ne biraju sredstva i svijet se ponovno našao u situaciji kao prije šezdesetak godina, u vremenima najtežih hladnoratovskih kriza - kubanske i berlinske.