UKRAJINSKI ČVOR
Bolna istina za Kijev: Zapad neće poslati vojnike da brane Ukrajinu
Krizi u Ukrajini ne nazire se kraj. Rusija je iznijela zahtjeve koji traže da im NATO ostavi sigurnosnu zonu na prostoru Bjelorusije, Ukrajine i Gruzije. I da Savez povuče snage prema zapadu. Koliko god ovi zahtjevi djelovali kao atavizam, realno potvrđuju svijet u kojem živimo, sukoba velikih sila, definiranja zona utjecaja. NR Kina to radi u Aziji, SAD formirajući Quad (sigurnosni dijalog Indije, Australije, Japana i SAD-a), AUKUS (Australija, SAD i Ujedinjena Kraljevina). Ako se sine ira et studio pogleda, NATO je prekršio većinu obećanja definiranih u sporazumu s Rusijom iz 1997. godine, piše Jutarnji.
Ben Wallace, britanski ministar obrane, prije koji dan bio je bolno iskren poručivši da nikome ne pada na pamet poslati ijednog vojnika da brani Ukrajinu. Novi Krimski rat niko ne želi. Niti bi se dao u trošak da ga vodi. Možda Turska, ali to bi škodilo njezinim vezama s Moskvom.
Kao što sam u Globusu ranije bio napisao, Ukrajina također snosi dio odgovornosti za sadašnje krizno stanje. I Zapad zbog toga nije sretan. Nemali je broj onih u Europi koji sada govore onu tako milu rečenicu “a šta sam vam govorio”, onih koji su 2008. godine bili protiv slanja pozivnice Ukrajini i Gruziji. Koji mjesec nakon tog summita u Bukureštu, ruski su tenkovi bili pred Tbilisijem.
Ukrajinsko inzistiranje da se ne otvaraju novi transportni sistemi plina koji bi je zaobilazili također nailaze na nezadovoljstvo: argument da tako gube važna sredstva od transportnih naknada smatra se potvrdom da država nije u stanju restrukturirati privredu.
Vijest objavljena pred Božić potvrđuje dobro poznatu tezu o poziciji Bugarske: novi ministar obrane Stefan Janev protivi se raspoređivanju NATO-ovih snaga u zemlji.
Dijalog SAD-a i NATO-a s Rusijom je počeo, formalno odmah u 2022. godini. Moskva želi da bude brz. Ukrajina ostaje u ruskoj zoni interesa s obavezom da pronađe rješenje suživota s proruskom manjinom. Sukob ne, preblizu je Europi.
IRANSKI NUKLEARNI IZAZOV
Režim u Teheranu više mora strahovati od nestašice vode nego od izraelskih raketa
U televizijskom intervjuu 5. decembra Ebrahim Raisi, predsjednik Islamske Republike Iran, priznao je da postoji kriza s vodom i rekao da su dužnosnici dobili upute da “dođu do srži problema i rade na njemu”. Osnovano je nekoliko vladinih komisija. “Uz molitve, također moramo praviti i provoditi planove”, rekao je Raisi. “Problemi postoje, ali postoje i rješenja - nismo u slijepoj ulici.” Vlada još nije objavila detaljne planove.
Vijest je objavio Bloomberg. Vijest, koja je zbroj niza vijesti iz Islamske Republike o protestima zbog nestanka vode. Da, ima nafte, ali nema uvijek benzina i dizela zbog potkapacitiranosti rafinerija, ima i plina, ali to se ne pije. Iran je vičan nositi se s nestašicama hrane, one traju otkad je “pobijedila” islamska revolucija - siromašnih i gladnih bilo je i u doba šaha, tako da se na tom planu ništa nije promijenilo. S vodom to nije moguće. Teško da će situaciju riješiti “uz molitve”. Kad su ljudi gladni, to je problem, kad su žedni, to je katastrofa. Posebno u inače sušnim krajevima.
Teheran je ponosan jer se uspio othrvati sankcijama koje mu je nametnuo Donald Trump, na maksimalni pritisak odgovorio je maksimalnom otpornošću. Zatim je promijenio političko vodstvo i konzervativci prvi put nakon rata s Irakom drže sve pozicije. Svjesni su podrške koju im daju Rusija i Narodna Republika Kina, ovo potonja uživa u situaciji jer kupuje iransku naftu na crno po cijenama ispod tržišnih.
I sad je tu pitanje sankcija. Kad su, nakon što je sporazum u iranskom nuklearnom sporazumu, JCPOA, stupio na snagu - dogovoren je u ljeto 2015. godine - u zemlji je izbilo nezadovoljstvo. Pristigao je dašak relaksacije, stigao i neki svježi novac, teokratska vlast više nije mogla opravdavati ograničenja i redukcije vanjskim pritiskom, sotonom SAD-om. Trump im je učinio uslugu kad je istupio iz sporazuma pa je vrhovni religijski vođa Ali Hamnei opet mogao pričati o potrebi da se izdrži pritisak. Opet mobilizacija protiv neprijatelja države, stvarno režima.
Zato su sada oprezni. Tokom pregovora ultimativno traže da se ukinu sve sankcije, svjesni da se to neće dogoditi, kako bi opravdali protivljenje povratku u JCPOA. Nastavljaju rad na nuklearnom programu kako bi dodatno provocirali Zapad, zbog čega ih Peking i Moskva tapšu po ramenu. Iako se postavlja pitanje u kojoj su mjeri Rusija i NR Kina zadovoljne idejom da i Iran, nepredvidljiv, postane nuklearna sila.
Mediji su svako malo puni najava Države Izrael da će vojnom operacijom zaustaviti iranski nuklearni program. Što nije pritisak na Teheran nego na zapadne zemlje, prije svega sadašnju američku administraciju. Jer, Izrael je proveo niz sofisticiranih diverzija nuklearnog programa u Islamskoj Republici, ali ga nisu zaustavili. Priča o mogućem napadu iz zraka ima određenu komunikacijsku snagu tako dugo dok se ne postavi presudno pitanje: što će gađati? Većina ključnih postrojenja ukopana je u zemlju. Kad bi i izveli napad a da ne budu barem dijelom plijen iranske protuzračne obrane, Iran bi pokrpao štetu i opet nastavio rad. Uz to bi dodatno homogenizirao stanovništvo. S mogućom odmazdom preko Hezbolaha. Analiza isplativosti je neupitna, Izraelu je veća ugroza šijitski pokret iz Libanona nego Iranu bilo koji izraelski napad iz zraka, bilo borbenim zrakoplovima bilo besposadnim letjelicama. Sve kad bi i izbio sukob, ostao bi regionalnog dosega. Štetio bi zemljama Zaljeva koje su otvorile poslovne kanale s Jeruzalemom. Još jedan problem za Jeruzalem.
Nestašica vode prava je prijetnja teokratskom režimu. Kako objasniti žednim roditeljima žedne djece da se novac troši na nuklearni program, a ne na opskrbu vodom? Žedan čovjek nema što izgubiti.
TAJVANSKA NOĆNA MORA
Taipei u strahu od kineskog zagrljaja: je li na pomolu invazija?
Tajvanski tjesnac ostaje tačkom koja bi mogla izazvati globalnu krizu. Primarno ako dođe do stohastične varijable, događaja koji se otrgnuo kontroli, nekoj slučajno ispaljenoj raketi.
Peking je svjestan da je napravio niz pogrešaka na tom planu, ali Komunistička partija, kao i druge autokratske organizacije, ne voli priznavati pogreške. Zato su u Katoličkoj crkvi tako snažno u javnost izbili sukobi konzervativne struje s onom koja stoji iza posljednjih papa, od Ivana XXIII. do Franje, jer se stalno nešto ispričavaju.
Republika Kina na Tajvanu bila je zrela prihvatiti ideju “jedna zemlja, dva sistema” dok na vidjelo nije isplivala nova kineska agresivna, nasrtljiva politika koja je u konačnici srušila autonomiju Hong Konga. Usporedo, Taipei je postao globalno važan kao krucijalni opskrbljivač svijeta najboljim poluvodičima. Prepustiti takvu polugu moći nad globalnom industrijom Kineskoj komunističkoj partiji ne pada nikome na pamet. Japan je napad Republike Kine na Tajvanu proglasio sigurnosnom prijetnjom, Europski parlament također. Vatikan uporno održava diplomatske odnose sa, za Peking, odmetnutim otokom. Političke okolnosti za invaziju izuzetno su nepovoljne za kontinentalnu Kinu. Uz nepoznanicu snage kineske Narodnooslobodilačke vojske u stvarnom sukobu, kad se suočava s grčevitom odbranom lokalnih snaga. Silnice izravno suprotstavljene mokrim snovima predsjednika Xi Jinpinga.
U novembru se suočava s partijskim kongresom koji bi mu trebao otvoriti vrata nastavku vladavine iako je ispunio dva mandata kako je propisao Deng Xiaoping. A zemlja se suočava s ozbiljnim ekonomskim problemima, nekretninski sektor, koji čini oko 20 % BDP-a, uzdrman je posrtanjem jednog od divova, Evergrande. Unutarnja je zaduženost velika, moćne globalne banke kineske dionice vide kao područje lake zarade jer će posrnuti, pa će ih vlada spašavati: kupi dok su jeftine, prodaj kad ih vlada podupre. Procjena zarade je oko 30 %.
Nažalost, Xi je toliko željan vlasti da ne bi dvojio narediti napad na otok ako bi smatrao da će mu to jamčiti ostanak na vrhu države. I to je jedna od najvećih prijetnji globalnom miru.
