Negdje od početka prošle decenije svako malo se u medijima pojavi vijest o izraelskim planovima napada na Islamsku Republiku Iran kako bi se zaustavio nuklearni program koji razvija. I ništa.
Izraelski dužnosnici često potiču takve napise tvrdnjama kako se na sto stavljaju planovi napada na Iran. Kako se čini, na stolu i ostaju. Okolnosti su supstancijalno drukčije u odnosu na 1981. godinu kad su izraelski borbeni avioni u iznenadnom napadu razorili iračko nuklearno postrojenje u izgradnji, Osirak. Iran je, dijelom poučen tim iskustvom, nuklearni program podijelio na više lokacija koje bi bilo teško, gotovo nemoguće istodobno napasti. Faktor iznenađenja ne postoji, piše Jutarnji list.
Jeruzalem nije bio zadovoljan sporazumom koji su SAD, Rusija, Narodna Republika Kina, Ujedinjena Kraljevina, Francuska i Njemačka postigle s Teheranom u ljeto 2015. godine. Tadašnji premijer Benjamin Netanyahu je bio zadovoljan 2018. godine kad je američki predsjednik Donald Trump istupio iz sporazuma i pokrenuo strategiju maksimalnog pritiska na Iran. Koji je odgovorio strateškom strpljivošću - i pobijedio.
Nova američka administracija Joea Bidena odlučila je vratiti se u sporazum, punog imena Joint Comprehensive Plan of Action (JCPOA). Vlada predsjednika Hasana Rouhanija nije uspjela do predsjedničkih izbora početkom ljeta ove godine dogovoriti povratak SAD u sporazum, a nova, konzervativna vlast predsjednika Ibrahima Raisija postavila se tvrdo prema pregovorima.
Teheran traži da SAD ukine dodatne sankcije čemu se Washington protivi jer prvo želi vidjeti pozitivne korake teokratske vlasti u ispunjavanju obveza iz JCPOA/BARJAM. Pregovori su nastavljeni u ponedjeljak, EU ima posebno važnu ulogu posrednika između Irana i SAD-a koji ne pregovaraju izravno, ali posebno je važna uloga Moskve i Pekinga koje procjenjuju u kojoj im je mjeri u interesu vratiti JCPOA/BARJAM na snagu. Naprimjer, NR Kini je ugodnije kupovati naftu od Irana potajice, po cijenama ispod tržišnih. Rusija očekuje nastavak saradnje na planu razvijanja nuklearnih elektrana, ali i prodaje oružja.
Posljednje informacije iz diplomatskih izvora navode da su bliži pesimizmu nego i ograničenom optimizmu.
Iran se nalazi u teškoj ekonomskoj krizi koju je ubrzala i otežala javnozdravstvena, a predsjednik Raisi je obećao poboljšanje standarda oslanjanjem na vlastite resurse. Što lijepo zvuči, ali je teško ostvarivo. Zbog čega i realisti smatraju da postoji ograničeni prostor za mogući uspjeh pregovora.
U tom je kontekstu interesantan istup izraelskog premijera Naftalija Bennetta. U utorak je, za izraelski vojni radio, rekao da se Jeruzalem neće automatski protiviti nuklearnom sporazumu s Iranom, ali da svjetske sile moraju zauzeti čvršći stav.
"Nismo medvjed koji kaže 'ne', rekao je Bennett referirajući se na popularni lik iz dječje literature. "Sigurno se može postići dobar sporazum. Sigurno. Znamo parametre. Može li se očekivati da se to dogodi sada trenutnom dinamikom? Ne. Ne, jer je potreban čvršći stav", rekao je.
Unatoč završnom isticanju negacije, riječ je o važnom obratu u naraciji izraelskih vlasti koji bi mogao signalizirati širi politički zaokret. Nije isključeno da je nekoliko posljednjih izraelsko američkih susreta na razini savjetnika za nacionalnu sigurnost zaslužno za moguću korekciju stava.
Nije slučajno da je The Jerusalem Post na Božić objavio kako je Iranska revolucionarna garda (IRGC) objavila više tweetova u kojima najavljuje napad na izraelsko nuklearno postrojenje u Dimoni, u pustinji Negev na jugu zemlje. Uz objave da će napasti Tel Aviv, Haifu i Jeruzalem.
Posebno je ozbiljna prijetnja napada na Dimonu. U tweetu IRGC navodi: "ali onog Dana kada ih svom silom zgrabimo, zbilja ćemo ih kazniti", uz #Dimona. Što dobiva na važnosti kad se tome doda poruka Iranskog internacionalnog izvještajnog kanala sa sjedištem u Londonu, koji je objavio da IRGC u pustinji vježba napade na Dimonu u sklopu vojnih vježbi 'Great Prophet 17' (Veliki Prorok). Izgradili su vjernu maketu izraelskog nuklearnog postrojenja koje gađaju raznim vrstama balističkih projektila te kamikazama-besposadnim letjelicama napunjenim eksplozivom.
Riječ je o ozbiljnoj prijetnji jer bi čak i jedan pogodak na postrojenje kreirao preduvjete za ozbiljan incident koji bi se mogao pretvoriti u katastrofu. Dimona je štićena nizom obrambenih sustava, među kojima je i Čelična kupola, proturaketni sustav koji je ne tako davno iskušavao Hamas napadima na Jeruzalem.
Prednost je Irana što je dovoljno da, kao u slučaju izraelskog napada na Irak, udare na samo jedan cilj kumulativno. Bilo kakvo oštećenje moglo bi se smatrati izuzetnim uspjehom. Uz neupitan rizik jer Izrael nakon toga ne bi imao izbora nego odgovoriti napadom. Vjerovatno ne nuklearnim oružjem, koje ima iako to nikad nije priznao, ali napadom.
U tom se svjetlu može gledati i napad izraelskih borbenih aviona na sirijsku luku Latakija u utorak ujutro, drugi u mjesec dana. Što je dio dugotrajnog posrednog rata Irana, koji nastoji u Siriji učvrstiti vojne baze, i Izraela koji to napadima iz zraka onemogućava.
Otvara se pitanje kako bi na izraelski napad na Iran reagirao SAD, kakav bi bio stav zemalja Zaljeva s kojima je Izrael potpisao Abrahamske sporazume o normalizaciji odnosa i kako bi reagirala Rusija koja ima dobre odnose s Jeruzalemom i Teheranom.
Izraelski napad na Iran vjerojatno bi izazvao koordiniranu akciju islamskog pokreta Hamas iz pojasa Gaze, koji je manja ugroza, i šijitskog Hezbolaha iz Libanona, koji ima bogat arsenal moćnih raketa. I na dometu sve izraelske ciljeve.
U konačnici, sukob Izraela i Irana ostao bi lokalnim te se ne bi očekivalo prelijevanje na susjedne regije. Ali bi porasla cijena nafte koja je jedan od ključnih faktora rasta inflacije. NR Kini to se ne bi svidjelo, ali Rusiji bi.
Treba se nadati da je iranska najava udara na Izrael u domeni kreiranja scenarija i opcija kao što su i najave izraelskih napada na Iran. Deklaracije koje bi trebale dati težinu pregovaračkim pozicijama.
