Do prije koji mjesec činilo se da Aleksandru Vučiću cvjetaju ruže. Predsjednik je države, glavni urednik većine medija, glavni menadžer državnih poslova - svako malo on otvara neku cestu, tvornicu, rudnik, obično uz strane investitore, od Kine do Njemačke, s kojima je u prijateljskim odnosima. Zadnju državničku turneju Angela Merkel odradila je posjetom Srbiji i Albaniji, što je Vučića ispunilo ponosom. Nedavno je s Putinom objavio i kako će Srbija dobivati najjeftiniji plin u Evropi. Goleme planove imao je s australsko-britanskom kompanijom Rio Tinto, koja je u okolini Loznice pronašla goleme zalihe litija, koji je vrlo lako ekstrahirati - no uz osjetan ekološki rizik, pišu 24sata.
I tu počinju Vučićeve nevolje.
Slaba i podijeljena opozicija nije mu mogla ništa, ali je strah za uništavanje okoliša - Rio Tinto globalno nije prepoznat kao kompanija ekološkog fanatizma, nego kao ozbiljan zagađivač koji je izazvao čak i jedan građanski rat - digao Srbiju na noge. To jest izveo na ulice. Građani su zahtijevali zabranu otvaranja rudnika litija u Loznici te povlačenje zakona o izvlaštenju i zakona o referendumu. Prema prvom zakonu, Rio Tinto (i druge multinacionalne kompanije) mogle bi znatno jednostavnije otkupljivati zemljišta u privatnom vlasništu za razne pogone (rudnike, tvornice, elektrane i sl.), što bi moć Vučića i njegove partije dodatno uvećalo, kako u političkoj, tako i u materijalnoj dimenziji.
Prema novom zakonu o referendumu, predsjednik Republike, koji je trenutno i šef stranke s apsolutnom većinom u parlamentu, u perspektivi bi bez limita o broju izašlih birača mogao računati na potvrđivanje svoje volje u svemu što mu padne na pamet - od Rio Tinta do promjene Ustava.
Demonstranti iz Ekološkog ustanka u Beogradu uputili su Vučiću "ultimatum" da do pravoslavnog Božića, 7. januara, poništi sve dokumente potpisane s Rio Tintom, čime bi se firma formalno-pravno izbacila iz Srbije. To će predsjedniku Srbije donijeti dosta glavobolje - ta firma u Srbiji istražuje litij gotovo dvije decenije, a podržavale su je sve srbijanske vlade i prije Vučića.
Kurir je prenio računicu ekonomista prema kojoj bi se, ako bi se Rio Tinto ograničio samo na iskopavanje rude, BDP Srbije povećao jedan posto, preciznije 454 miliona eura.
"S investicijom u katode, ovaj udio bi porastao na 2,5 posto BDP-a, to jest 1,2 milijarde eura. Treći scenarij bi uključivao i proizvodnju baterija, i to bi bilo 4,3 posto BDP-a ili dvije milijarde eura, a kad bi se ovaj niz nastavio i do pravljenja električnih automobila, brojke bi porasle na nevjerovatnih 22,2 posto BDP-a - 10,3 milijarde eura", piše taj dnevnik.
Prvi od ovih ciljeva bio je Vučiću nadohvat ruke, drugi bi, uz dosta sreće i pameti, bio ostvariv, a treći je špekulacija - no pogoni Zastave kad-tad će prijeći na proizvodnju električnih automobila pa ni to ne mora biti nemoguće. No protesti su sve zaustavili, blokirali, a možda i onemogućili zauvijek. Aleksandar Vučić se sad nalazi između čekića i nakovnja. U januaru će opet imati proteste i mora reći što će učiniti s Rio Tintom. U aprilu su izbori na svim nivoima vlasti, na kojima je planirao postići višestruku pobjedu, a sad ima demonstracije koje su sve samo ne bezazlene. I nezadovoljstvo će se teško stišati do proljeća.
Kakvu god odluku donese, požalit će - ako eliminira Rio Tinto, ostaje bez megainvesticije koja bi zapošljavala 2.500 ljudi samo u prvoj fazi, a riskira i međunarodnu arbitražu s malim šansama na uspjeh. Ako ih nastavi forsirati, opet će mu se dogoditi narod.
Jedino od čega ne mora osobito strahovati - jest opozicija, razmrvljena, nejedinstvena i bez jakih ličnosti. No on bi ih mogao ujediniti, a onda se priča iz temelja mijenja.
