Prošlost ruskog predsjednika Vladimira Putina je nedavno došla u fokus nakon priznanja da je, u burnim danima nakon raspada Sovjetskog Saveza, zarađivao novac kao taksista.
"Ponekad sam morao da radim i vozim taksi", rekao je Putin u odlomku intervjua za "Rusija. Nova istorija", dokumentarni film državne televizije.
"Neprijatno je pričati o tome, ali se to, nažalost, dogodilo".
Otkrivanje nam, u stvari, vrlo malo govori o postsovjetskom bogatstvu bivšeg oficira KGB-a. Bilo je prilično uobičajeno za sve 1990-ih, da ruski vozači pokupe putnike za nekoliko dodatnih rubalja. U danima prije aplikacija za vožnju, sve što je trebalo da uradite je da označite automobil u prolazu i dogovorite se o cijeni, piše CNN u svojoj analizi.
Putinovo taksi priznanje, dakle, nije bio trenutak iskrenosti - Kremlj, na kraju krajeva, pomno čuva stvarne detalje njegovog ličnog života. Ali ova manja biografija otkriva nešto o Putinovom sveobuhvatnom političkom cilju: premotati traku na 1991. i sastaviti alternativni scenario za decenije koje su uslijedile.
"Pretvorili smo se u potpuno drugačiju zemlju. I ono što je građeno preko 1.000 godina je u velikoj mjeri izgubljeno", žalio je dugogodišnji ruski lider u intervjuu.
Proteklih mjeseci, Putinov kućni projekat bio je pokušaj da se prekroji jedno od najznačajnijih poglavlja u novijoj evropskoj historiji: Pojava suverene i nezavisne Ukrajine 1991. godine u neposrednoj blizini Rusije.
Još u junu, tokom jedne televizijske emisije, Putin je izjavio da su Ukrajinci i Rusi "jedan narod". Zatim je elaborirao tu temu u članku od 5.000 riječi u kojem se žalio na "vještačku podjelu Rusa i Ukrajinaca".
Ogoljen do svoje suštine, Putinov argument je bio da su Ukrajina i Ukrajinci dio veće "historijske Rusije" - i da je moderna Ukrajina, koja je stekla nezavisnost 1991., bila samo nusproizvod administrativnih i teritorijalnih granica koje su zakuhali sovjetsko rukovodstvo.
Ruski predsjednik nije spomenuo, naravno, milione Ukrajinaca koji su velikom većinom glasali za nezavisnost.
Ne, po Putinovom mišljenju, postsovjetska Ukrajina je postala oruđe Zapada za slabljenje Rusije.
"Ukrajina je uvučena u opasnu geopolitičku igru sa ciljem da se Ukrajina pretvori u barijeru između Evrope i Rusije, odskočnu dasku protiv Rusije", napisao je. "Neizbežno je došlo vrijeme kada koncept 'Ukrajina nije Rusija' više nije bio opcija. Postojala je potreba za konceptom 'antirusije' koji nikada nećemo prihvatiti."
Drugačije rečeno, činilo se da Putin testira historijsko opravdanje - ako se ukaže potreba - za promjenu režima u Ukrajini.
A u mjesecima koji su uslijedili nakon Putinovog prodora u historiju, gomilanje ruskih trupa na granici sa Ukrajinom poslalo je jasan signal da je invazija bila opcija koja je u igri.
Ukrajinske sigurnosne procjene govore da je Rusija povećala broj trupa u blizini svojih granica na 120.000 ljudi, a SAD su sa saveznicima iz NATO-a i evropskim partnerima podijelile obavještajne podatke o kretanju trupa i opreme u blizini Ukrajine za koje američki zvaničnici vjeruju da ukazuju na povećanje potencijalne invazije.
Kremlj negira planove za napad na Ukrajinu, a Ministarstvo odbrane kaže da se održavaju "redovne" zimske vojne vježbe u vojnoj regiji koja se dijelom graniči s Ukrajinom.
A u četvrtak, tokom svoje godišnje maratonske konferencije za novinare, Putin je okupljenim domaćim i međunarodnim novinarima rekao da Rusija "ne želi nikakvu vojnu akciju" već je uperio prst u SAD i NATO.
"Direktno smo tražili da nema daljeg kretanja NATO-a na istok. Lopta je u njihovom polju." Kasnije je dodao: "Ponekad se osjećam kao da smo na različitim planetama."
Nazovite to vanjskom politikom samosažaljenja. Poniženja iz 1990-ih - od gubitka statusa supersile do usputne gužve kao taksista u Sankt Peterburgu - služe da se opravda Putinov projekat obnove Velike Rusije.
Naravno, Putinove pritužbe zbog Ukrajine nisu ništa novo. Iste teme je isticao u svom govoru 2007. na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji.
Predsjednik možda glumi historičara amatera, ali njegovo historijsko pamćenje je izrazito selektivno.
Tužioci u Putinovoj Rusiji odlučili su da ugase Međunarodno memorijalno društvo, uglednu građansku organizaciju posvećenu dokumentovanju i obrazovanju javnosti o historiji sovjetskog totalitarizma, uključujući sistem prisilnog rada Gulaga, zatvaranje disidenata i talase pogubljenja koje odvijao u SSSR-u.
U svom nedavnom predavanju o Nobelovoj nagradi za mir, ruski istraživački novinar Dmitrij Muratov branio je Memorijal, nazivajući tu organizaciju "prijateljem naroda" - što je poštena karakteristika organizacije koja vodi često usamljenu borbu za očuvanje sjećanja na žrtve sovjetskog sistema.
Memorijal je Kremlj proglasio "stranim agentom".
Muratov je takođe imao nešto da kaže o Putinovoj omiljenoj temi, Ukrajini, rekavši da je ruska podrška separatistima na istoku zemlje zapravo umanjila šanse za rusko-ukrajinsko prijateljstvo.
"Štaviše, u glavama (nekih) ludih geopolitičara, rat između Rusije i Ukrajine više nije nešto nemoguće", rekao je Muratov, koji je 1990-ih pratio sukob u otcijepljenoj ruskoj regiji Čečeniji. "Ali znam da se ratovi završavaju identifikacijom (mrtvih) vojnika i razmjenom zarobljenika."
To ne znači da će Putin napasti Ukrajinu. Pod pritiskom krajem oktobra na pitanje o tome kako je predložio da se zaustavi potencijalna ekspanzija NATO-a na istočnoevropsku naciju, Putin je rekao: "Nažalost, vjerovatno ću morati da vas razočaram - još ne znam odgovor na ovo pitanje."
