Kineski čelnik Xi Jinping naredio je svojim oružanim snagama da do 2035. postanu vojna sila "svjetskog ranga", sposobna "voditi i dobivati ratove".
Drugo mjesto
Kina se danas nalazi na drugom mjestu u svijetu po iznosu ulaganja u vojne snage, iza Sjedinjenih Američkih Država, a na svoju vojsku troši gotovo kao sljedeće četiri države zajedno: Indija, Rusija, Ujedinjena Kraljevina i Saudijska Arabija. To je i dalje više nego upola manje od SAD, no kada se uzmu u obzir potrebe i globalna prisutnost tih dviju oružanih snaga, Peking tim iznosom vjerojatno može postići znatno više nego Washington.
Prema Stockholmskom međunarodnom institutu za mirovna istraživanja, SAD je prošle godine na vojsku potrošio oko 778 milijardi dolara, dok je Kina potrošila 252 milijarde. Preostalih osam država na ljestvici najvećih vojnih potrošača zajedno je potrošilo oko 451,6 milijardi.
No, kada se pogledaju američke operativne potrebe, golem dio tog proračuna odlazi na održavanje postojećih kapaciteta: skupo održavanje flote nosača zrakoplova, održavanje arsenala s više od 5550 nuklearnih bojevih glava te ono po čemu se SAD najviše razlikuje od Kine - vojnih baza izvan teritorija Sjedinjenih Država.
Pentagon je 2013. priznao da ima "oko" 600 vojnih baza diljem svijeta, no zbog potrebe za tajnosti ne postoji javno dostupna lista svih vojnih postrojenja, zračnih baza, promatračkih postaja i ostalih instalacija koje SAD mora redovito financirati i održavati.
Značajne uštede
Washington uz pomoć tih baza i flote nosača zrakoplova može osigurati svoju vojnu prisutnost u gotovo cijelom svijetu - u Europi, Aziji, Africi i na Indo-Pacifiku. Kina, barem zasad, nema ambicije postati globalni "policajac", niti ima želju projicirati svoju vojnu snagu na svjetska žarišta, zbog čega u startu ostvaruje značajne uštede.
Kineski vojni proračun i više je nego dovoljan da se ostvari strateški cilj Pekinga: sagradi druga najjača vojska na Zemlji, koja će moći osigurati strateške interese Kine u regiji Indo-Pacifika - Južnom kineskom moru i nizu otoka i otočja koje Peking smatra svojim teritorijem, uključujući i Tajvan.
Pojedini vojni analitičari smatraju kako su prikazane brojke zapravo vjerojatno i niže od stvarne potrošnje, da Kineska komunistička partija namjerno ublažava brojke kako bi se Kina doimala manjom prijetnjom nego što to realno jest.
Čak i ako nije tako, ostaje nepobitna činjenica da i službeni kineski vojni proračun nezaustavljivo raste svake godine te da već više od deset godina raste brže od prosječnog rasta kineske ekonomije, što znači da zauzima sve veći postotak BDP-a.
Strateški ciljevi Narodnooslobodilačke vojske Kine su očuvanje nacionalnih interesa u široj regiji, koji oblikuju tehnološki i operativni razvoj kineske vojske.
Jaka mornarica
Ako želi gospodariti Južnim kineskim morem, Kina mora raspolagati jakom mornaricom kojoj se nitko ne može suprotstaviti. Ako želi zauzeti Tajvan, idealno bez sukoba, mora osigurati i demonstrirati zračnu premoć u području iznad otoka te biti u stanju blokirati pomorske putove kojima bi saveznici Tajvana slali vojnu i humanitarnu pomoć.
Mora se moći oduprijeti mornaricama koje bi mogle priskočiti u pomoć Tajvanu te mora posjedovati kredibilne kapacitete uzvrata nuklearnim naoružanjem kako bi stvorila pat-poziciju u odnosima sa SAD-om i odvratila Washington od uplitanja u pitanja od kojih Kina ne namjerava odustati. Kineske se vojne snage, stručnjaci se slažu, razvijaju upravo u tom smjeru.
Kineska ratna mornarica danas je najveća na svijetu po ukupnom broju bojnih brodova. SAD još uvijek ima moćniju mornaricu kada se gleda ukupna tonaža, naoružanje i borbene sposobnosti brodova, no to bi se u skoroj budućnosti moglo promijeniti.
Kina posjeduje samo dva nosača zrakoplova i gradi još dva. SAD posjeduje 11 supernosača na nuklearni pogon, gradi još tri, a posjeduje i flotu od devet desantnih brodova koji mogu služiti kao nosači zrakoplova.
No, Kina gotovo sve svoje pomorske interese može braniti i zrakoplovima smještenim u kopnenim bazama, zbog čega taj jaz u kapacitetima nije toliko značajan.
S druge strane, Kina ubrzano radi na razvoju hipersoničnih projektila koji bi mogli predstavljati stvarnu i ozbiljnu prijetnju po američke nosače zrakoplova ako dođe do sukoba dviju sila.
Igre oko Tajvana
Konvencionalni projektili koji lete niskom putanjom brzinom većom od pet macha iznimno se teško uočavaju na vrijeme i jednako tako teško obaraju. Ako Kina uspješno razvije i demonstrira takve projektile, Sjedinjene Države vrlo će vjerojatno iz opreza držati svoje nosače podalje od kineske obale, pa tako i od otoka Tajvana.
Ako sukob zaprijeti eskalirati preko granica konvencionalnog, Kina se ubrzano priprema razviti kredibilan arsenal nuklearnog naoružanja koji bi mogao predstavljati ozbiljnu prijetnju kopnenom dijelu SAD-a.
Pentagon je nedavno priznao kako je kinesko testiranje balističkog projektila ranije ove godine najvjerojatnije uključivalo sustav djelomično orbitalnog izbacivanja bombi. Kineski svemirski program u tajnosti je lansirao 78. raketu Dugi marš, a stručnjaci strahuju da se radi o probnoj verziji oružja zamišljenog u vrijeme hladnog rata, no nikad uspješno izvedenog.
Takav oružani sustav odašilje oružje u nisku orbitu oko Zemlje gdje može odraditi i nekoliko orbita po potrebi, prije nego što se spusti u niže predjele atmosfere i ispod radara napada svoje mete.
Nuklearno oružje
Ako bi se takvim sustavom slalo nuklearno oružje, meta bi imala iznimno malo vremena za otkrivanje prijetnje i pokušaj obaranja. Nije stoga ni čudno da je prije dva mjeseca prvi američki general, načelnik Združenog stožera Mark Milley, upozorio da su vijesti o testiranju tog oružja "vrlo uznemirujuće".
Stručnjaci su ove godine otkrili i kako Kina proširuje svoje podzemne silose za pohranu balističkih projektila te povećava brojke mobilnih sustava za lansiranje. U pustinji pokraj grada Yumena gradi se novih 119 silosa, a radovi su u tijeku i na drugim lokacijama.
Američko Ministarstvo obrane vjeruje kako Kina danas raspolaže s 272 nuklearne bojeve glave i predviđa kako bi ih do 2027. mogla imati više od 700, a do 2030. više od tisuću.
Kineska službena doktrina zasad je "pobijedi bez borbe", a kineski dužnosnici ističu kako Kina nema namjeru svrgnuti SAD s pozicije svjetskog policajca. Peking svoju vojsku i naoružanje razvija najvjerojatnije kako bi osigurao da mu se nitko neće pokušati suprotstaviti u ispunjenju teritorijalnih ambicija - pripajanja Tajvana Kini te potpunom dominacijom ključnim pomorskim putovima u Južnom kineskom moru.
Kina je dosad već demonstrirala da, kada je riječ o Južnom kineskom moru, ne priznaje presude međunarodnih tijela, nego isključivo reagira na demonstraciju sile.
Otoke koje je Peking zaposjeo u arhipelagu otočja Spratly Kina ne vraća Filipinima, unatoč odluci Međunarodnog arbitražnog suda, nego je na njemu sagradila vojne baze, sustave protuzračne obrane i ne misli ih ukloniti ako netko to ne pokuša silom. U tom će slučaju dobiti priliku iskušati svoju modernu vojsku za 21. stoljeće.
