Ako je Bosna i Hercegovina prije samo nekoliko sedmica bila u krizi, danas se za nju može reći da stoji na ivici provalije, piše direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić.
"Od ove sedmice nema sumnje da Milorad Dodik, vodeći separatistički političar bosanskih Srba i nominalni član Predsjedništva BiH, planira pokrenuti nasilje. U stvari, dao je rok za to prošle sedmice kada su se njegove Nezavisne socijaldemokrate sastale i donijele niz dokumenata koji govore o nasilju u kratkom roku", piše Suljagić u autorskom tekstu za Agenciju Anadolija.
Dodikov je plan, smatra Suljagić, da parlament bosanskih Srba sredinom novembra donese niz zakona kojima se uspostavljaju paralelne institucije.
"Dokumenti koji su od tada postali javni pokazuju da on, ne samo da planira osnovati srpsku obavještajnu službu, poresku upravu i oružane snage, nego da planira i obavještajnu službu i Oružane snage BiH ukloniti s područja sa srpskom većinom 'intervencijom organa' entiteta Republika Srpska", smatra Suljagić.
Eksplicitna je to prijetnja nasiljem, upozorava. No, čak da Dodik i nije planirao nasilje, autor teksta naglašava kako sama činjenica o ponovnom uspostavljanju vojske bosanskih Srba, zvanično nazvane “Vojska Republike Srpske” tokom agresorskog rata (1992-1995), predstavlja debelu crvenu liniju".
"Prije svega, radi se o instituciji za koju je Međunarodni sud pravde 2007. godine utvrdio da je odgovorna za genocid. Bosanski genocid bio je kratki period intenzivnog nasilja tokom ljetnih mjeseci 1992. godine, sa srednjovjekovnim opsadama naseljenih centara poput Sarajeva, Bihaća i Srebrenice koje su trajale sve do 1995. godine", navodi Suljagić.
Napominje da je armija bosanskih Srba glavni grad Sarajevo držala pod opsadom tri i po godine, što je rezultiralo zločinima protiv čovječnosti. Organizirala je zatočeničke i koncentracione logore 1992. godine i bila u središtu genocidnog nasilja usmjerenog na bošnjačko i hrvatsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini.
"U julu 1995. bila je u središtu genocidne operacije u Srebrenici. Najviši ešalon organizacije bio je direktno uključen u planiranje i izvršenje masovnih ubistava muške populacije bivše zaštićene zone UN-a.
U početku je služila kao produžena ruka Jugoslavenske narodne armije (JNA), dok su njeni oficiri ostali na platnom spisku Jugoslavije i Srbije do 2000-ih. Bio je to stroj za ubijanje civila. Nikada nije pobijedila u ravnopravnoj borbi, a kada se u jesen 1995. promijenio odnos snaga, dovedena je u pitanje", piše dalje Suljagić.
"Vojsku Republike Srpske", zajedno sa Republikom Srpskom, spasila je samo laž Richarda Holbrookea izrečena bosanskom predsjedniku Aliji Izetbegoviću da mu je tadašnji američki predsjednik Bill Clinton rekao da će NATO bombardovati bosansku armiju ako pokuša zauzeti Banjaluku, prijestonicu pobunjenika.
Drugo, vojska bosanskih Srba kontinuirano je potkopavala mirovni proces tokom svog poslijeratnog postojanja. Pomagala je u skrivanju optuženih ratnih zločinaca. Zastrašivala je nesrpske povratnike na područjima sa srpskom većinom. Špijunirala je NATO trupe stacionirane u zemlji. Ako se ponovo uspostavi, cijela regija postat će još nestabilnija. Postat će anti-NATO platforma koja - uz rusku pomoć koja će nesumnjivo doći - dijeli stotine kilometara porozne granice s Hrvatskom, susjednom državom članicom NATO-a. Jednostavno rečeno: to je sigurnosna prijetnja prvog reda, inherentno protivna zapadnim interesima na Balkanu.
Treće, njen primarni cilj i dalje će ostati kontinuirano postojanje Bošnjaka - njeni neprijatelji su Bošnjaci kao narod. Počevši od takozvanih šest strateških ciljeva, koje je usvojila ista skupština bosanskih Srba - preko Direktive br. 4 iz novembra 1992. pa do Direktive br. 7; naredba o ubijanju Srebrenice - ukratko, vojska bosanskih Srba cjelokupno bošnjačko stanovništvo tretirala je kao neprijatelja. Samo u Sarajevu je tokom opsade ubijeno 1.600 djece, veliki broj njih snajperskom vatrom. Od nas se jednostavno ne može očekivati suživot s takvom institucijom, posvećenom isključivo našem fizičkom uništenju. To je dokazano na sudu van razumne sumnje. Nije fensi.
Milorad Dodik nas je sve satjerao u ćošak. Prostora za manevar ima vrlo malo, a mir je u pitanju. Ohrabruju ga slabe reakcije SAD-a i EU na njegovu otvorenu izjavu o nasilju i ima sve podsticaje da nastavi s provedbom svog plana. On se već povukao iz Daytonskog mirovnog sporazuma, ali još uvijek govori o njemu kako bi stvorio de facto novu situaciju na terenu prije nego što to službeno i proglasi. Svaki put kad kaže da ne želi rat, on i njegove sluge kupuju još malo vremena za nastavak izgradnje novih kapaciteta.
Jedini način da zaustavite Dodika je da ga uvjerite da su troškovi njegovog plana veći od potencijalne koristi. To je u našim rukama. Trenutna situacija se u konačnici svodi na jedno pitanje: jesmo li mi, oni koji smo preživjeli genocid 1990-ih, voljni živjeti, voditi suživot sa takvima? Ja nisam. Mislim da niko od nas nije.
