Ljubiša Beara bio je jedan od arhitekata stravičnog genocida u Srebrenici.
Bio je pukovnik i načelnik sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.[2] Također je neko vrijeme bio časnik u Lori.
26. marta 2002., Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) podigao je optužnicu protiv njega za njegovu ulogu u genocidu u Srebrenici. Predao se te je prebačen u Haag 10. oktobra 2004. Dva dana kasnije, pojavio se pred komorom ali se nije izjasnio o krivnji. 10. juna 2010., ICTY je donio presudu prema kojoj je on "bio najstariji službenik u vojsci te imao najjasniju sliku o masovnom razmjeru i opsegu aktivnosti ubijanja.
Od njegove prisutnosti na Bratuncu u noći 13. jula, do njegove osobne posjete raznim lokacijama za zatvaranje i ubijanje te značajnim logističkim izazovima sa kojima je bio suočen, Beara je imao vrlo uvid u ogramn broj žrtava koje su određene za smaknuće. Beara je postao, prema mišljenju sudske komore, "pogonska sila pothvata ubistva". Komora se složila da je bio član udruženog zločinačkog pothvata sa ciljem ubistva bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice.
Prema presudi, "Bearina je namjera bila uništiti narodnu skupinu ubijanjem svih njenih članova u njegovom dosegu, te je, bez ikakve sumnje, imao genocidnu namjeru". Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon te osuđen na doživotnu kaznu u zatvoru. Umro je u zatvoru u Berlinu.
Obimnu i detaljnu knjigu u Bearinim užasima napisao je poznati novinar Ivica Đikić pod nazivom 'Beara'.
Prenosimo dio iz knjige:
Sve do večeri 13. srpnja, do prvog sastanka s Miroslavom Deronjićem, pukovnika Bearu najviše je brinulo kako izabrati dovoljnu količinu pouzdanih ubojica, onih koji neće puno pitati i pričati, i kako ih u tajnosti dovesti da u dan-dva-tri usmrte nekoliko hiljada ljudi. To ga je okupiralo više od konkretnih mjesta smaknuća, jer je mislio da neće biti nikakvih problema s ubijanjem u Bratuncu, a za konkretne lokacije pobrinut će se, ili se već pobrinuo, Momir Nikolić, načelnik Organa sigurnosti Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske. U večernjim satima 13. srpnja operacija ubijanja, uostalom, bila je u zastoju, između ostalog, zato što u Bratunac nije stigla jedinica kojoj je pukovnik Beara bio namijenio jednu od centralnih uloga u „završavanju posla“, odnosno u „raspodjeli paketa“, što je bila šifra za pogubljenje bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice: radilo se o Interventnom vodu Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, vodu pod zapovijedanjem majora Milana Lukića i njegove desne ruke, Bobana Inđića. Lukićev i Inđićev vod nije stigao zbog kvara na autobusu, a novi se autobus nikako nije mogao pronaći. Čini se da major Radomir Furtula, zapovjednik Višegradske brigade, nije bio naročito odlučan da jedinicu koja je formalno bila pod njegovom komandom uključi u Bearinu operaciju ubijanja.
Više od konkretnih mjesta masovnog smaknuća srebreničkih zarobljenika, pukovnika Bearu te večeri zaokupljalo je, naravno, i uklanjanje tijela ubijenih: i onih koji su tog dana pobijeni u Kravici, u dolini Cerske i drugdje, i onih čije se pogubljenje intenzivno pripremalo. Kako skloniti leševe? Tko će to učiniti?
Pukovnik Beara naprosto nije računao da će Miroslav Deronjić izrasti u nesavladivu prepreku. Deronjić je bio neka vrsta bratunačkog ratnog šerifa, član Glavnog odbora SDS-a od 1993., i od 11. srpnja 1995., kad je srpska vojska zauzela Srebrenicu, „civilni komesar“ zadužen za taj pokoreni grad. Imenovao ga je predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić. Karadžić je uvažavao Deronjića i često s njime, telefonski ili u četiri oka, razgovarao o političkoj i vojnoj situaciji u Podrinju. Beara je već bio shvatio da s Deronjićem ne može komunicirati kao s drugim lokalnim zapovjednicima i civilnim funkcionarima, jer Deronjić nije spadao u one kojima klecaju koljena pred autoritetom i moći hladnokrvnog pukovnika vojne sigurnosti, ali na početku bio je uporan i odlučan u nastojanju da ga iscrpi, zaplaši i slomi, da sebi donekle pojednostavi posao, da ne mijenja planove.
Beara i Deronjić, koji su se usput viđali i tokom prethodna dva dana, sreli su se na prvom sastanku u četvrtak, 13. srpnja 1995., oko 20 sati, u kancelariji SDS-a u Bratuncu. (Vrlo je vjerojatno da je Beara poslije tog kraćeg i žešćeg sastanka poslao Momira Nikolića u Zvornik s nalogom da prenese Dragi Nikoliću, načelniku Organa sigurnosti Zvorničke brigade, da ondje počne stvarati uvjete za masovno ubijanje.) Pored Beare i Deronjića, u prostoriji su bili Ljubisav Simić, predsjednik Općine Bratunac, i Dragomir Vasić, načelnik regionalnog Centra javne sigurnosti u Zvorniku i zapovjednik Štaba policijskih snaga u tom gradu. Kad je shvatio da će se potpuno otvoreno razgovarati o pogubljenju bošnjačkih zatočenika iz Srebrenice dovedenih u Bratunac, Deronjić je zamolio Simića da ode iz sobe: želio je Simića, kojeg je izuzetno poštovao, zaštititi od informacija o onome što se planira, želio ga je zaštititi od bilo kakvog oblika sudjelovanja u onome što slijedi, premda Simićeva karijera i politički položaj koji je zauzimao od početka devedesetih godina nisu govorili da je riječ o tankoćutnom čovjeku. Nakon što je Simić otišao, hodnicima je, na trenutke, počela odjekivati svađa što je trajala iza zatvorenih vrata. Miroslav Deronjić bio je bijesan zbog popodnevnog strijeljanja u Kravici: osjećao se prevarenim i izigranim, mimo vlastite volje uvučenim u operaciju s kojom nije htio imati doticaja. Bilo je to, zajedno s Karadžićevom lebdećom podrškom, najjače mjesto Deronjićeve nepopustljivosti. Bez njegove, Deronjićeve, suglasnosti neće se dalje ubijati na području Bratunca, a s obzirom na ono što se dogodilo na poljoprivrednom imanju u Kravici, i s obzirom na Karadžićevu kakvu-takvu podršku nakon što ga je obavijestio o tom masakru, on, Deronjić, nikad neće dati suglasnost, nikad!
Pukovniku Beari – koji se u tim trenucima uvelike bavio organizacijom transporta i zakopavanja ubijenih u Kravici – viski, umor i nervoza već su bili probudili urođenu i odškolovanu agresivnost, i „bezbednjačku“ osionost, i razvezali mu jezik. Obraćao se Deronjiću svisoka, kao čovjek koji nije svojom voljom i iz privatnog hira došao da obavi neugodni posao, nego je tu zbog naredbe s najvišeg mjesta i zbog najvišeg državnog interesa, a sad mu on, Deronjić, iskrsava s političkim i ličnim kalkulacijama, s pitanjima koja su riješena na višoj razini. Nije na njima da se bave nečim što je već obavljeno i poslom koji nije njihov. Beara je vojnik, načelnik Uprave sigurnosti Glavnog štaba, a ovo je vojna operacija u kojoj nema mjesta za savjetovanja i uvjeravanja s civilima, makar bili i visoko politički rangirani: Beara mora provesti ono što mu je zapovjeđeno i ne može dopustiti da itko iznutra, zbog bilo kojeg razloga, ugrožava realizaciju plana koji je ionako bio izuzetno delikatan i zahtjevan u svim svojim aspektima. Pukovnik Beara imao je sve manje razumijevanja za Deronjićevu slabu argumentaciju i postojanu tvrdoglavost.
Pukovnik je u takvim prilikama, kad je sličio običnom kafanskom siledžiji, svojim bas-baritonom progovarao dalmatinskim dijalektom najbližim govoru gradskog područja Splita: bila je to umjerena, nečista i donekle autentična čakavska ikavica po kojoj se Ljubo Beara izdvajao među visokim oficirima u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, premda se itekako trudio – kad u blizini nije bilo rakije i bliskih ljudi – da svoj govor prilagodi realitetu, ambijentu sure Bosne i ljudima kojima je bio okružen, a koji su govorili tvrdom štokavskom ijekavicom ili umjetnom ekavicom. Nije dobro biti previše drukčiji kad si u vojsci i kad je rat, bez obzira na čin i dužnost.
Premda rođen u Sarajevu, Beara nikad nije osjećao preveliku privrženost Bosni i Hercegovini, nije se smatrao Bosancem. Ali zato Dalmacija i more, i lijepi Split: ni malen ni velik sa svojih dvjestotinjak tisuća stanovnika tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, sunčan i mediteranski raskošan u svom uličnom i javnom životu, fascinantan u svojoj urbanoj jezgri, koju čini palača rimskog cara Dioklecijana s početka 4. stoljeća, iz koje je narastao grad. San mnogih časnika Jugoslavenske ratne mornarice bio je da im Split bude zadnja prekomanda prije umirovljenja: nema sumnje da je to bio san i kapetana bojnog broda Ljubiše Beare, koji je imao sve preduvjete da u mirovinu ode minimalno u činu kontraadmirala, i nema sumnje da bi mu se taj san i ostvario da Jugoslavija nije propala, jer Beara je imao dovoljno utjecaja da isposluje sebi penzionerske dane u Splitu, u ugodnom dvoetažnom stanu u pristojnom kvartu, u gradu u kojem je već dotad, do 1991., proživio mnogo lijepih godina i u kojem je – u krugu društveno utjecajnijih – već slovio za uglednog građanina. U tom gradu, uostalom, prezime Beara otvaralo mu je vrata za šire društveno prihvaćanje, mimo vojske, što Ljubiši Beari nije bilo nimalo nevažno. Vladimir Beara bio je vratar Nogometnog kluba „Hajduk“ iz Splita od 1947. do 1955. godine. Beara je bio i vratar jugoslavenske reprezentacije od 1950. do 1959. godine, i u svoje vrijeme, uz čuvenog Rusa Lava Ivanoviča Jašina (1929. – 1990.), jedan od dvojice najboljih svjetskih golmana. Doživotna ikona Splita, premda je 1955. iz „Hajduka“ prešao u beogradsku „Crvenu zvezdu“. Vladimir i Ljubiša Beara potječu iz istog kraja, iz dubokog zaleđa Splita, i bili su dalja rodbina. Poznavali su se. Vladimir Beara preminuo je u Splitu 2014. godine, u svojoj osamdeset i šestoj.
Prije nego što se, zajedno s kompletnom Jugoslavenskom narodnom armijom, odnosno Jugoslavenskom ratnom mornaricom, u kasnu jesen ili ranu zimu 1991. morao povući iz Splita u nimalo ugodnim okolnostima, kapetan bojnog broda Beara, visoki oficir sigurnosti, proveo je na službi u tom gradu na hrvatskoj obali Jadrana ukupno šesnaest-sedamnaest godina. Jezik Dalmacije, jezik u kojem je ili s kojim je rođen pukovnikov otac Jovan Beara, i ustrajno službeno potpisivanje mornaričkim činom kapetana bojnog broda, premda Vojska Republike Srpske nije imala more pa ni mornaricu, služili su valjda samome Beari da bezbolno i benigno sačuva privid integriteta i osobnog ponosa koji je putem žrtvovao u korist karijerizma, nacionalističke asimilacije i dokazivanja političke i idejne pravovjernosti, zapravo, u korist nove vjere i novog pripadanja, jer se sve ono prethodno, za što se činilo da će biti dosmrtno, rasulo poput tvrđave od pijeska. A pukovniku Beari, kao i velikoj većini oficira, kao i velikoj većini ljudi, slijepo pripadanje ideji, naciji, partiji, religiji ili nekom sličnom velikom narativu bilo je nešto poput svjetlosti, kisika, vode, bilo je element bez kojeg je postojanje bilo nepojmljivo. Nepripadanje nije bilo opcija: pukovnik Beara nije bio karakter za ulogu usamljenika nezainteresiranog za gibanja masa, a osim toga, nije ni pomišljao da propusti rat za koji se čitav život školovao i pripremao. Lakše mu je bilo promijeniti i redefinirati, suziti, ono na što se misli pod „obranom svoga naroda“, nego se oduprijeti porivu za sudjelovanjem i novim dokazivanjem.
Bratunčanin Miroslav Deronjić, čiji je politički utjecaj znatno nadmašivao bratunačke i podrinjske okvire, ubrajao se među one i onakve pred kakvima je pukovnik Beara, kao i mnogi drugi visoki oficiri JNA srpske nacionalnosti, ranih devedesetih morao, a isprva i želio, dokazivati političku i idejnu ispravnost. Sve se tada bilo izokrenulo: iz pozicije čovjeka pred kojim se dokazivala podobnost i koji je izdavao sudbonosne certifikate o tome tko je politički bezgrešan, a tko nije dosegnuo poželjni stupanj identifikacije s vladajućim režimom, vođom, idejom, Beara se najednom našao s druge strane pulta. Taj moment sprečavao je pukovnika Bearu da 13. srpnja 1995. ignorira Deronjića ili da ga silom ukloni s puta. Morao je s njim sjediti, ispijati viski i vrtjeti se u krug.
xxx
Oblačni i prohladni ponedjeljak, 6. svibnja 1991., bio je posljednji dan u životu Saše, Saška, Gešovskog, devetnaestogodišnjeg vojnika Jugoslavenske narodne armije iz Kavadaraca u Makedoniji na odsluženju roka u Komandi 8. vojno-pomorske oblasti i Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu. Taj kišni splitski ponedjeljak bio je i posljednji dan u prvom životu kapetana bojnog broda Ljubiše Beare.
Vojni policajac Gešovski stražario je od jutra 6. svibnja pred zgradom Komande na zapadnoj strani splitske Rive, na Zvončacu, pred zgradom koja je u tom gradu poznata kao Banovina, jer je u njoj, neposredno uoči Drugog svjetskog rata, stolovala Ispostava banske vlasti. Oko jedanaest sati pred Komandu Vojno-pomorske oblasti stiglo je više desetaka tisuća radnika splitskog brodogradilišta i drugih lokalnih poduzeća koje je na demonstracije formalno pozvao Nezavisni sindikat Brodograđevne industrije, a zapravo je iza svega stajala organizacije Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je godinu dana ranije osvojila vlast u Hrvatskoj. Povod „radničkom“ prosvjedu bila je višednevna blokada hrvatskog sela Kijeva u blizini Knina koje je pod opsadom držala milicija samoproglašene Republike Srpske Krajine i dio snaga Kninskog korpusa JNA. Povod je, također, bilo ubojstvo dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu u Slavoniji 2. svibnja 1991., četiri dana prije splitskih antiarmijskih demonstracija. Istog tog 2. svibnja u Polači kod Benkovca srpski pobunjenici ubili su jednog hrvatskog policajca, što je u roku od nekoliko sati izazvalo u Zadru velike i nasilne prosvjede protiv JNA i zaštite koju je armija pružala krajinskim Srbima. Prosvjedi su brzo prerasli u bezobzirne protusrpske demonstracije. Porazbijano je i uništeno mnogo lokala čiji su vlasnici bili građani srpske nacionalnosti. Srbi su nakon toga počeli masovno napuštati Zadar. U Šibeniku su demonstracije protiv JNA organizirane 4. svibnja.
I onda Split, 6. svibnja, između 11 sati i podneva. Demonstrante je pred zgradom Komande zaustavio kordon civilnih policajaca Republike Hrvatske iza kojih su se nalazila dva oklopna transportera JNA. Okupljeni građani ubrzo su probili mlitavi policijski kordon i krenuli na transportere. Čula se pjesma, čulo se vrištanje, povici i psovke, atmosfera se zagrijavala za žuđenu akciju, sve dok se nekolicina prosvjednika praćena ovacijama mase nije uzverala na transporter da se obračuna s vojnikom čije je golobrado lice provirivalo kroz kupolu; ime tog vojnika je Svetlančo Nakov, rođen u selu Laki u Makedoniji; masa je navijala za čovjeka koji je mladog Nakova pokušavao izvući iz transportera ili ga naprosto udaviti pred tisućama i tisućama užarenih očiju i nabreklih damara, Nakov se nekako uspio istrgnuti i vratiti u vozilo, začuli su se i prvi pucnji, ljudi su bježali, lijegali po zemlji, bilo je jasno da prosvjednici nisu goloruki i pacifistički nastrojeni, bilo je jasno da se krvoproliće može izbjeći samo čudom, posvuda je bio metež, još nekoliko pucnjeva, a onda se pronio glas da je jedan vojnik Jugoslavenske narodne armije mrtav, što je također izazvalo ovacije i navijanje prosvjednika, pa onda da ima i ranjenih vojnika, odjednom je zrak iznad glava demonstranata proparao dugačak i težak rafal iz kalašnjikova poručnika JNA Sretena Egerića koji je shvatio da mu je pogođen vojnik Gešovski, nastao je muk, glasovi o smrti počeli su trijezniti gomilu, vraćao se žamor, ali malo po malo, svijet se počeo razilaziti, poručnik Egerić kleknuo je pored ispruženog tijela i opipao mu puls, i kad je shvatio da je vojnik Gešovski mrtav, opsovao u pravcu ispražnjene gomile koja se udaljavala kao da ništa nije bilo.
Nikad nije pouzdano utvrđeno tko je ispalio metak kojim je besmisleno ugašen život mladića, koji, zapravo, nije imao nikakve veze s onim što se tog dana i tih dana događalo u Splitu i Hrvatskoj, osim što je na njega, eto, došao red da stražari pred Komandom. Pojavljivala su se svakojaka tumačenja te smrti, uključujući i ono da je Gešovski pao kao jedna od prvih žrtava srpske agresije na Hrvatsku, ali vjerojatnije je da je hitac koji je ubio nesretnog Makedonca doletio iz mase demonstranata.
Dok je trajao kaos pred Komandom, kapetan bojnog broda Beara, načelnik sigurnosti Vojno-pomorske oblasti, bio je u zgradi pred kojom se prosvjedovalo i pucalo, na svom radnom mjestu, stalno na telefonskoj vezi s ljudima iz splitske policije i civilnih vlasti, s kojima je pokušavao dogovoriti smirivanje nereda, i s admiralom Milom Kandićem, zapovjednikom Vojno-pomorske oblasti, koji se nalazio u zapovjedništvu Kninskog korpusa. U Splitu su bili i kontraadmiral Josip Erceg, zamjenik načelnika Štaba Vojno-pomorske oblasti i zapovjednik Flote Ratne mornarice, i general-potpukovnik Marijan Ljubičić, načelnik Kopnene vojske u VPO-u, no admiral Kandić najviše je vjerovao Beari. Hrvati Erceg i Ljubičić, uostalom, spremali su se za skoro napuštanje aktivne vojne službe. Upravo je Beara 6. svibnja saopćio Kandiću vijest o pogibiji Saška Gešovskog. Saopćio mu je i to da su blokirani i drugi vojni objekti u Splitu – Ratna luka „Lora“ s Flotom Jugoslavenske ratne mornarice i kasarna „Dalmatinskih brigada“ u splitskom predjelu Visoka, a zaustavljena je i kolona vojnih vozila blizu tvornice „Jugoplastika“. Nekoliko dana kasnije, Beara je admiralu Kandiću referirao da je doznao imena ljudi koji su napali Svetlanča Nakova i koji bi mogli biti krivi za ubojstvo Gešovskog, te ranjavanje više drugih vojnika: Ivan Begonja, Mate Sabljić, Roland Zvonarević i Branko Glavinović. Obećao je admiralu da će ta četvorica biti brzo i bezbolno uhvaćena. Isto je obećao i generalu Aleksandru Vasiljeviću, načelniku Uprave sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, koji je doputovao u Split da bi osobno zatražio da se uhapse krivci za smrt vojnika Gešovskog i sve ostalo što se tog ponedjeljka odigralo pred Komandom.
Kapetan bojnog broda Beara prikupio je sve informacije, pažljivo danima planirao otmicu četvorice sumnjivaca i zadatak dodijelio Miloradu Mariću, Branislavu Čakaliću i Rajku Milovanoviću. Kapetan korvete Milorad Marić kasnije će, s činom potpukovnika, biti Bearin izravno podređeni u Upravi sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, zadužen za kontraobavještajne poslove. Begonja, Sabljić, Zvonarević i Glavinović uhvaćeni su 5. lipnja u Splitu. Odmah su prebačeni u vojni zatvor u Sarajevu, gdje im je organizirano ubrzano suđenje pred Vojnim sudom. Osuđeni su na zatvorske kazne u rasponu od godine i pol do osam godina, ali potkraj 1991. JNA ih je, u grupi od dvadeset i sedam zarobljenika, razmijenila za grupu svojih zarobljenih pripadnika, među kojima je bio i general Milan Aksentijević, pomoćnik zapovjednika 5. vojne oblasti u Zagrebu.
Od tog ponedjeljka, 6. svibnja 1991., Ljubiša Beara definitivno je počeo raščišćavati dvojbe, ovakva i onakva skrivena razmišljanja, kalkulacije i očekivanja. Usprkos vrtlogu dubokih emocija – privrženosti ovome gradu, Splitu, gradu po njegovoj mjeri, i privrženosti ovom mentalitetu i jeziku, pa onda mješavini bijesa i tuge zbog osjećaja da su ga izdali ovaj grad i ljudi, okrenuli mu leđa – Beara je, uz sanduk s mrtvim tijelom Saška Gešovskog, morao hladno konstatirati da je u Splitu postao samo neprijateljski vojnik, poznati i istaknuti neprijateljski vojnik, koliko god mu to bilo neprirodno, neprihvatljivo i nevjerojatno: on i njegovi ljudi ovdje su postali meta, jer ovaj narod, hrvatski narod, više ne doživljava svojom Bearinu armiju, i to se ne može promijeniti, otišlo je predaleko i u formalnom i u praktičnom pogledu, pa se u skladu s takvim stanjem stvari armija mora staviti u službu onog naroda i one politike koji je žele i trebaju. Borbeno svrstavanje Jugoslavenske narodne armije uz srpski narod i politiku Slobodana Miloševića bili su, uza sve ono apstraktno i instinktivno, najčvršće jamstvo kakvog-takvog materijalnog, karijernog i statusnog kontinuiteta. Kapetan bojnog broda Beara, kao i većina njegovih kolega, nije mogao sve ispočetka u pedeset i prvoj ili pedeset i drugoj godini života: nije bio sposoban da sasvim rezignira i pretvori svoj život u nešto potpuno drukčije, da bude ono što nikad nije bio niti je pomišljao biti – slobodni pojedinac kojemu ne treba kolektiv, i pripadnost velikoj ideji, da bi mu život imao smisao i suvisao sadržaj. Ljubiša Beara nije imao ljudskog kapaciteta i hrabrosti da se pomiri s time da je sve ono dotad otišlo ili upravo odlazi u vjetar, zajedno s jednom vrlo ozbiljnom vojničkom biografijom do koje je njezin vlasnik izuzetno držao, i mnogo više nego što je zdravo bio ponosan na ono što je dotad postigao. Nije se mogao odreći svega toga.
Upoznao sam jednog koji je mogao i koji je to učinio. Pukovnik Slobodan S., Srbin rođen u Srbiji, trebao je ujesen 1991. biti promaknut u čin general-majora Jugoslavenske narodne armije. Služio je u Komandi Pete vojne oblasti u Zagrebu. Bio je završio Ratnu školu, najvišu vojnu školu JNA, položio generalski ispit, i već je navodno bilo napisano rješenje o njegovu promaknuću. Ali Slobodan je onda, ljeta 1991., odlučio da neće sudjelovati. General Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, došao je u Komandu Vojne oblasti u Zagrebu i na sastanku oštro kritizirao okupljene visoke oficire i starješine zbog neodlučnosti i nevoljkosti u vođenju borbenih operacija protiv novih vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj. Svi su Adžića slušali skrušeno i oborenih pogleda, pa i neki generali koji će te jeseni prijeći na vodeća mjesta u Hrvatskoj vojsci, samo je Slobodan ustao i mirno rekao: „Dobro, druže generale, vi ste mene trideset-četrdeset godina učili da branim ovaj narod. Otkud sad ideje da napadam taj isti narod!? Ja to neću!“ General Adžić je zašutio i navrat-nanos okončao sastanak. Slobodan je napustio JNA i nije se priključio Hrvatskoj vojsci. Ostao je živjeti u Zagrebu, negdje na periferiji, sa suprugom i dvojicom sinova tinejdžera koji su, zapravo, bili Zagrepčani. Pritajio se, nabavio nekog malog smiješnog psa za šetnje po kvartu i preživljavao od sitnih povremenih poslova. Upoznali smo se krajem devedesetih godina: jedan od Slobodanovih sinova bio je prijatelj s fotoreporterom iz naše redakcije, pa je nekako došlo do toga da Slobodan sa svojim očuvanim „yugom“ postane povremeni vozač u dopisništvu splitskog Feral Tribunea u Zagrebu. Isplaćivali smo mu dnevnice i neki iznos – čini mi se, dvije ili tri kune – po prijeđenom kilometru. U godinu-dvije naputovao sam se s pukovnikom Slobodanom. Volio je pričati, volio je i šutjeti. Pametan i blag čovjek, zainteresiran i diskretan, otvoren i pristojan, melankoličan, nimalo ogorčen, jer ogorčenost najdublje upropaštava ljudsko biće, i tiho ponosan na ispravnost svoje najveće odluke. Živio je svoj novi život, našao smirenje i užitak u malim radostima. Mogao je tako, između ostalog, zato što – za razliku od Beare i njemu sličnih – nije bio zaljubljen u pukovničke ili generalske oznake na svojim ramenima i nije zbog tih metalnih zvjezdica živio u uvjerenju da je vrjedniji i bolji od drugih ljudi. „U suštini, vojno školovanje koje vodi do generalskog čina nije ništa drugo nego učenje kako da razviješ što veću otpornost na krv, da nastaviš pribrano voditi operaciju, unatoč tome što ti javljaju o desecima ili stotinama tvojih mrtvih vojnika. A to, čini mi se, nije znanje koje treba naročito da se cijeni“, rekao mi je jednom Slobodan.
Kapetan bojnog broda Beara nije mogao tako. A bijes zbog nimalo objektivnog osjećaja da ga je izdao grad koji je istinski volio, bijes zbog tako drastičnog nasrtaja na stabilni, rutinirani i ritualizirani svijet i predvidljivu budućnost visokog oficira Jugoslavenske narodne armije, i srdžba zbog poniženja koje mu je isporučeno u zamjenu za iskreno i odano vjerovanje, za dugogodišnju uzornu službu, pomogli su Beari da u sebi otkrije Srbina. To mu je dalo snage da se prikloni novoj vjeri i novom idolu, da dokazuje da je dostojan i podoban služiti u jako izmijenjenim idejnim okolnostima, da je sposoban učiniti sve što treba kako bi mu bila pružena prilika da pokaže što sve umije i na što je sve spreman.
