Novinar i kolumnista hrvatskoj portala Index, Vladimir Matijanić u svom posljednjem tekstu uporedio je dva hrvatska predsjednika - Zorana Milanovića i Kolindu Grabar-Kitarović.
Kako navodi u teksu, oboje su imali katastrofalne politike, a zaključaj je da je Milanović ipak veća prevare. Tekst sa Indexa prenosimo u cijelosti i bez jezičkih intervencija:
Čak su i okorjeli pesimisti iznenađeni brzinom kojom je Zoran Milanović ispunio najgora predviđanja. Za manje od godinu i pol, koliko je prošlo od nastupa Josipe Lisac na inauguraciji, aktualni se šef države dokazao lošijim izborom od prethodnice što se njegovim fanovima i neizlječivim naivcima činilo nemogućim.
Ona, neokrunjena kraljica polusvijeta i rulje, utjeha nesretnika ponosnih zbog banalne činjenice etničkog porijekla činila se u svemu inferiornom pred glasnim, ali i politički ispraznim snobom koji je devedesete najvećim dijelom proveo u Ministarstvu vanjskih poslova, a potom, u sumraku epohe, na političkom kolodvoru uskočio u naizgled brži i čistiji vlak, pa u ambijentu punom konduktera i slučajnih putnika, gonjen viškom ambicije, postao strojovođa i tako počeo osvajati takozvani vrh nacionalne politike.
Danas, da pod prijetnjom strijeljanjem treba birati između nekog od njih, bilo bi najpoštenije reći - pucajte.
Kolinda je bila predstavnica istinskog zla
Ovo ne treba čitati kao apologiju Kolindi Grabar-Kitarović. Glasati za nju je promašaj, greška, tragedija. Bila je članica i kandidatkinja HDZ-a, stranke zaštitnice svakog većeg ratnog zločina i pljačke,na inauguraciju je pozvala junake crne kronike poput Marka Perkovića Thompsona, Velimira Bujanca, Tomislava Merčepa, Tome Horvatinčića, Milana Bandića, Josipa Klemma, odavala je počast pravomoćno osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku, populistički i potpuno beskorisno seljakala ured po Hrvatskoj, ali, na primjer, nije vratila odlikovanja i čin Branimiru Glavašu.
To je uradio Zoran Milanović.
I primio Tihomira Blaškića, pravomoćno osuđenog na haškom sudu za ratne zločine, odlikovao Zlatana Miju Jelića kojeg Bosna i Hercegovina goni zbog ratnih zločina. Prvoga se dana srpnja nije osvrnuo na godišnjicu pogibije Josipa Rechl Kira, načelnika osječke policije čije mirotvorstvo, uoči agresije, nije odgovaralo ni hrvatskim ni srpskim radikalima, ali se ukazao na obljetnici specijalne jedinice Grom, Policijske uprave Karlovac i tamo, kako je priopćio njegov Ured, govorio protiv naplate odštete od hrvatskih ratnih zločinaca.
Milanović o ratnom zločinu: Događaju se greške
"Rat je težak i krvav, posebno kada u njega idete bez organizacije, kada iz policije stvarate vojsku i kada se morate boriti protiv neprijatelja koji je jači ili naoružaniji i ima startnu prednost. Događaju se greške, kršenje ratnog prava. Mi smo pravna država i ponašali smo se u danim okolnostima dobro. Za zločin je propisana kazna, ali postoji razlika između kazne i zlostavljanja, mrcvarenja.
Razgovarao sam s ministrom Medvedom i konzultirao se da li da ovo kažem ili ne, jer ne želim njemu zagorčati život, jer on od sebe daje koliko može, ali ne može sve, nastavio je predsjednik zapitavši se je li normalno da država koja kažnjava – i treba kazniti one koji su počinili ratne zločine – dvadeset i pet godina nakon rata, kao za auto kasko odgovornost, te iste ljude tereti financijski, iznosima od više milijuna kuna. Ja znam da ovo što govorim neće svima dobro leći, zato ću biti vrlo jasan i ponoviti da me ne hvataju za riječ.
Dakle, to je situacija koja traži koordiniranu i visoku političku akciju, potpuno čiste savjesti: ako si kriv, kažnjen si, ali kazna ima svoju granicu i kao što rekoh, ne smije se pretvoriti u zlostavljanje. Što da ljudi koji su već odgovarali za svoje grijehove rade, da opljačkaju banku? To ne može riješiti sam niti jedan ministar, to ne može riješiti državno odvjetništvo jer dolaze u situaciju da oni moraju kršiti zakon. Dakle, to može oprezno, sućutno, inteligentno riješiti predstavničko tijelo i hrvatska vlada. Ako hoće, a ja sam siguran da hoće.
Ne smijemo dopustiti da se ponašamo kao zadnji naivci. Greške i zločini se događaju. Mi smo imali i tu epopeju i katastrofu s Haagom, koja je na kraju završila sretno za nas u najvećoj mjeri, ali to je visoka cijena i visoka lekcija", govorio je Milanović, prema priopćenju u formi izvještaja, poslanog iz njegova Ureda.
Predsjednik države zapravo je pričao o Mihajlu Hrastovu, jednom od karlovačkih policajaca, pravomoćno osuđenom zbog ratnog zločina.
Počinio ga je u rujnu 1991. godine kada je ubio 13 razoružanih srpskih vojnika, a dvojicu ranio. Prvi put optužen je u svibnju 1992. godine, osuđen tek u svibnju 2015. godine, kad mu je Vrhovni sud odmjerio četiri godine zatvora. Suđenje je, kako to obično biva u takvim slučajevima, trajalo neumjesno drugo, a po okončanju, obitelji ubijenih pokrenule su desetke postupaka tražeći odštetu od Republike Hrvatske, pa je i ona, Republika Hrvatska, krenula u naplatu od Hrastova.
Fascinacija uniformama i svađe s Plenkovićem
Traju i ti postupci dugo, odvijaju se traljavo, u svibnju 2018. godine mediji su, primjerice, izvijestili da država neće naplatiti više od 700 tisuća kuna odštete od Hrastova koje je platila obitelji ubijenoga Bože Kozline iz Batajnice, jer je zakasnila pokrenuti postupak. I sada, 2021. godine, nejasno je što Milanović hoće: da to, "oprezno, sućutno, inteligentno" riješi hrvatska vlada?
Divno zvuči, ali, kao i često kad su u pitanju misli hrvatskog predsjednika, ne znači ništa. Osim nastavka njegova dosljednog zastupanja interesa hrvatskih ratnih zločinaca. Gotovo čitav mandat ispunio je, uz isprazna prepucavanja s Andrejem Plenkovićem, afirmacijom kulta vojske. Ima u tome vjerojatno iskrene mačističke fascinacije ljudima koji su devedesetih uradili ono što se on nije usudio - zamijenili građansku komociju uniformom i autentičnim rizikom, ali bilo bi primjerenije da za sanaciju tog kompleksa. umjesto predsjedničke funkcije, koristi intimistički ambijent adekvatne ordinacije.
Dobro, Kolinda je imala Zdravka Mamića. Milanović, pak, ima društvo iz takozvanog kluba Dragana Kovačevića, bivšeg direktora Janafa, i donatora Stipu Latkovića, tipa koji dugo i uporno uzurpira Vruju, jednu od ljepših jadranskih uvala, između Omiša i Brela. Milanović zna mnogo informacija, poznato mu je čak i čime se bave neke Latkovićeve tvrtke - proizvodnjom obuće - ali mu je ostalo tajnom da mu je prijatelj bespravni graditelj.
Desetljeća se mnoge inspekcije bore protiv Latkovićeve namjere da od Jadranske magistrale do samovoljno ograđenog "resorta" u uvali napravi cestu, desetljećima mediji pišu o tome, ali Milanović nije upućen. Ipak, veli da je novac koji mu je Latković uplatio u kampanji legalno zarađen.
Kako zna?
Priča o Grabar-Kitarović i Milanoviću neobično nalikuje tužnoj storiji o HDZ-u i SDP-u. S jedne strane je jasno, čisto zlo koje se ponekad pokuša maskirati, odjenuti fino odijelo, namirisati se i progovoriti strane jezike, ali je, u naravi, esencija svega lošeg što politika može dati.
S druge strane je prevara, lažna alternativa, zlo u ambalaži promjene. Ono prvo potiče bunt, revolt, akciju, ovo drugo frustraciju, rezignaciju, nemoć. Zbog nje se tražilo bolje, zbog njega se s tugom konstatira da su svi isti.
Ona je zlo, a on dokaz da potraga za manjim zlom uvijek završava s podržavanjem zla.
Ona može biti veće zlo, ali on je veća prevara.
