Zapadni Balkan, ali i svijet s iščekivanjem očekuju sutrašnje izricanje presude Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću čime će biti zatvoreno jedno poglavlje historije na ovim prostorima. Da li će šefovi Miloševićeve obavještajne službe i de facto komadanti svih srpskih paravojnih formacija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj biti osuđeni ostaje da vidimo.
Tom prilikom je o događajima koji su se dešavali na ovim prostorima u intervjuu za N1 govorio i bivši ambasador Venezuele u UN-u Diego Arria.
N1: Nakon svih ovih godina šteta je da još niste naučili naš jezik. Dopustite mi da počnem ovaj razgovor s nečim što se upravo dogodilo. Presuda Ratku Mladiću je konačna. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. Osuđen je za genocid u Srebrenici, ali ne za onaj u drugim opštinama što bi datum genocida pomjerilo nešto ranije devedesetih. Kakav je Vaš komentar, Vaša procjena slučaja i konačne odluke za Ratka Mladića?
Arria: Moj jedini komentar jeste da sam uvijek mislio kako je međunarodni sud zločin genocida ograničio samo na Srebrenicu. Vjerujem da je genocid bio veći, da se nije desio samo u BiH, kao i drugim mjestima koja nisu uključena. Srebrenica je najnevjerovatniji primjer. Bio je to pravi genocid, protiv bosanskog naroda u BiH. Za presudu Ratku Mladiću se čekalo da se sud pridržava kazne. Smatram kako je to bilo veliko olakšanje za porodice žrtava, za ljude koji su toliko dugo patili zbog zločina ljudi poput generala Mladića. Lično sam bio izuzetno zahvalan, iako je međunarodnoj pravdi trebalo toliko dugo da pronađu ovog krvnika sa Balkana. Ali, na kraju, pravda je ostvarena.
Može li izdvojeno mišljenje sutkinje uticati na historiju?
N1: Stvar u vezi s Mladićevim slučajem jeste da su mnogi rekli kako su zabrinuti zbog predsjedavajuće sutkinje. Imala je izdvojeno mišljenje po skoro svim tačkama od ostatka žalbenog vijeća, ali i u slučaju Tolimir. Rekla je, kada govorimo o slučaju u hotelu Fontana- tom neslavnom sastanku snaga UN-a, generala Mladića i predstavnika Bošnjaka, da je Mladić bio srdačan, da je pokazao izuzetnu brigu za Bošnjake, da im je dao hranu, piće, cigarete. Mnogi su strahovali kako će ona preokrenuti sudije u žalbenom vijeću ka Mladićevom slučaju. To se nije desilo, ali će riječi koje je napisala ostati zabilježene u historiji. Da li bi to moglo imati uticaja na historiju kasnije, jer ljudi ovdje na zapadnom Balkanu veličaju ratne zločince?
Arria: Razgovarao sam sa nekoliko međunarodnih sudija o tom pitanju. Bilo je sramotno ponašanje, izjave. Ova je dama u sudu zapravo sramotna. Nije samo ona, atašee, predstavnike Boutros Galija za vrijeme rata 13.jula pitao je Kofi Annan šta se dešava u Srebrenici, šta o tome znate- rekli su da nemaju vijesti o pogrešnom postupanju sa civilima. Čak sam čuo da Mladićevi vojnici daju slatkiše djeci i cigarete muškarcima. Ovo je bio predstavnik generalnog sekretara UN-a. Uloga tih ljudi će u historiji biti zapisana kao saučesnička. Uloga ove sutkinje, kako sam ranije i rekao, je sramotna, jer je to s formalne tačke gledišta apsolutno nevjerovatno.
N1: U uvodu sam rekao da ste 1993., dakle dvije godine prije Srebrenice, koristili riječi postepeni genocid. Kada sam razgovarao sa ambasadorom Davidom Schefferom nedavno, rekao mi je da ako bi datum genocida bio pomjeren na raniji datum devedesetih, da bi to bilo opravdanje Vama i ostalima koji su ukazivali na zločine u BiH puno ranije. Da li je ICTY bio preslab ili pod nečijim uticajem da se ne dobiju presude Karadžiću i Mladiću, ali i ostalima za druge zločine koji su bili navedeni kao genocid u opštinama kao što su Prijedor i neki drugi gradovi u BiH.
Arria: Riječ genocid nije riječ koja se koristi slobodno. Zapravo, ranije i nije bila spominjana u Vijeću sigurnosti iz jednog specifičnog razloga, jer prema dogovoru za genocid velike sile koje su svjesne da se to dešava imaju obavezu intervenisati. A zato što niko silom ne želi intervenisati u BiH, zato o tome niko nije govorio. Za mene je to bio prvi put u životu da koristim taj koncept jer toliko je bilo očigledno ono u šta sam gledao u Srebrenici tih dana, to mi je bila misija Vijeća sigurnosti. Vidio sam da se dešava istrebljenje grupe ljudi, to sam rekao iz tog mjesta, zapravo iz Zvornika, rekao sam ovdje se odvija postepeni genocid. Ambasadori misije mi se nisu suprotstavili, zapravo svi su potpisali izvještaj kojeg sam pripremio za Vijeće sigurnosti, a koje je otišlo Generalnoj skupštini u Francuskoj, bio je to 13.april 1993.
Uvijek sam govorio da je Srebrenica najveće prikrivanje u historiji Ujedinjenih nacija. Već je toliko ljudi bilo uključeno, lagali su, zataškavali probleme kako velike države ne bi intervenisale. Vijeće sigurnosti je zanimala sam jedna stvar- da muslimani ne dominiraju u centru Evrope. Što znači kao da su Bošnjaci pali s Marsa. Odjednom je Evorpa otkrila da su muslimani u centru Evrope tik uz njih. A umjesto da ih zovu Evropljanima, počinju ih zvati muslimanima. Bilo je evropskog liderstva, Velika Britanija, Francuska, koji su u principu bili saučesnici jer su stvorili taj princip sukoba, koji u historiji prije nije postojao.
N1: Tu je još jedan slučaj koji traje u Mehanizmu, u Hagu. A to je onaj Stanišića i Simatovića. Ono što je zanimljivije od te dvojice pojedinaca, koji su u tom slučaju optuženi, jeste lista drugih imena uključenih u udruženi zločinački poduhvat. Pročitaću ih: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić, Milan Martić, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Željko Ražnatović Arkan, Vojislav Šešelj. Svi ti ljudi povezani su sa zločinima u Hrvatskoj, Bosni, pa čak i nekim zločinima kasnije u vezi s Kosovom 1999.
Moje pitanje je – Ako ovi pojedinci napokon dobiju kaznu u Mehanizmu, hoće li to ubijediti ljude ovdje u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, da ovdje pomenuti ljudi, uključujući predsjednika Srbije i Jugoslavije, načelnika združenog štaba, njegovog zamjenika, generala Mladića, gospodina Karadžića, Arkana, Šešelja koji je bio na čelu paramilitarnih formacija, da su odgovorni za ono što se desilo i da je Srbija imala ulogu u svemu što se desilo?
Arria: Nadam se, ali i vjerujem da je, kao što znate, to vrlo teško. Za vrijeme cijelog procesa uvijek sam govorio kako Miloševićevi Srbi nikada ne govore o Srbima kao etnicitetu ili nacionalnoj grupi. Oni koji su učestvovali su oni najgori od Srba. Najgore se grupe nikada neće složiti. O holokaustu Jevreja se i dalje raspravlja. A iako jevrejska zajednica širom svijeta, nastavlja da objavljuje ono što im se dogodilo, Bosna je na neki način skoro pa siroče. Niko više ne obraća pažnju na ono što se desilo bosanskom narodu. Zato pišem svoju knjigu, upravo da bih doprinjeo, da bih rekao ovo su stvari koje nikada ne možete zaboraviti.
Ne da se kazni više ljudi, već da se više ne ponovi. Svaki put kada Evropljani kažu nikad više, nikada više se dešava svaki dan, od 1992. do 1995 pa sve i do Kosova, u sred Evrope. Nije to bilo u Ruandi, to je dva sata dalje od Austrije, Francuske, dok su oni sve vrijeme indiferentno gledali. Ne mogu Vam opisati tu hladnoću s kojom je ovo pitanje tretirano u Vijeću sigurnosti, toliko da je to zapravo sramotno- oh pa tu je još jedno pismo od Izetbegovića, Šaćir Beyja.
Kao da je postojao zamor, a ljudi su ubijani. Silovali su žene, istrebljivali ljude etničkim čišćenjem, eufemizam za genocid je etničko čišćenje. Ponekad sebi kažem Oh moj Bože bio sam tamo, a jedina stvar koja mi donosi malo utjehe ili olakšanja jeste ono što sam uvijek govorio i sada Vama kažem, tada sam to rekao u Vijeću sigurnosti UN-a i upravo to je ono što pišem, nastavljam govoriti u ime toliko ljudi koji su patili u ratu koji se nikada nije trebao desiti, trebao je u Dubrovniku biti zaustavljen na kraju 1991. kada je Milošević počeo bombardovati grad Dubrovnik.
Evropljani su to odmah mogli zaustaviti. A tada su počeli otkrivati prijetnju muslimana. Sjećam se da mi je jedan ambasador rekao: Diego ne možemo dopustiti pojavu bosanske države usred Evrope, bošnjačke države, rekao sam mu pa to je BiH, oni su tu oduvijek, Sarajevo je najekumenskiji grad u Evropi, nisu pali s Marsa, tu su oduvijek, kako ih se možete plašiti. Ali, to je bio način na koji se radilo.
N1: Za kraj ovog razgovora da Vas pitam i ovo – Pomenuli ste u dijelu ovog intervjua da se nikada ne ponovi, ali Srebrenica se desila prije skoro tri decenije, Ruanda prije skoro tri decenije, Somalija prije skoro tri decenije. Situacija u Palestini se dešava sedam decenija. U ovom trenutku su aktuelni Rohinja muslimani, a imamo i Tigray regiju u Africi, imamo i Mjanmar u ovom trenu. Imamo i Hong Kong gdje se krše osnovna ljudska prava. Čini se kako to nikad više zapravo znači hajde da čekamo do narednog.
Arria: Bolno je čuti Vas da to kažete. Istovremeno, to je i istina. Ljudi često zaboravljaju da je više od polovine članica UN-a nisu demokratske. Reći ću Vam još i više- Da Rusija nije imala Jelcinja tada 1993., ne bismo mogli formirati Međunarodni sud za zločine u Jugoslaviji, ne bismo mogli formirati Vijeće sigurnih zona. U današnjem bi se svijetu Rusija svemu protivila. Spašeni smo prijetnje, time što smo barem Mehanizmu mogli odobriti da kazne kriminalce u Vašoj zemlji. Danas bi Rusija i Kina stavile veto na bilo šta što ima veze sa ljudskim pravima, u svim slučajevima koje ste pomenuli.
Mislim na situacije u Somaliji, Ruandi, Iraku, itd. Bila je to tada umjerena organizacija. Danas pak, UN u okovima drže glavne sile koje mogu staviti veto na bilo šta što ima veze sa pravima ljudi. Razlog je to onog što se danas dešava, protiviće se intervenciji u bilo kom smislu i obliku. Čak i kada je bila 20. godišnjica masakra u Srebrenici, ruska je vlada dala izjavu u Vijeću sigurnosti da je pretjerivanje danas to zvati genocidom. Možete zamisliti da tu nije bio Jelcin, da je bio Putin umjesto Jelcina, uopšte ne bismo mogli razgovarati o tome da su se mogli procesuirati kriminalci iz Bosne.
N1: Moram još i ovo pitati – Da li to znači, da umjesto da se bave teškim pitanjima, Antonio Guterres i generalni sekretari u budućnosti će se baviti pitanjima poput klimatskih promjena i mnogo manjim, manje ozbiljnijim pitanjima, umjesto da se bave ovim puno jačim pitanjima, kako bi to i trebalo biti?
Ponovo je teško podijeliti takve informacije. To je apsolutno tačno. Neki dan sam dao izjavu, napisao članak za New York Times, kada je Buotros pokušavao dobiti drugi mandat, rekao sam nemojte ponovo izabrati generalnog sekretara. Nisam mislio na Butrosa, mislio sam generalno, jer čim ponovno izaberete generalnog sekretara on počinje razvijati prijateljstva, činiti usluge kako bi se pobrinuo jer mu život u drugom mandatu ovisi od njegovog ponašanja, od velikih likova u Vijeću. Rekao sam da uopšte nisam bio sretan što je Guterres ponovno izabran, jer on nije iskoristio moralnu moć koju pozicija generalnog sekretara daje. Za mene, kao čovjek ili žena, nezavisna i jaka, nikada ne bi imala šanse da ponovo bude izabrana za generalnog sekretara UN-a.
