Heliodrom kod Mostara je u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bio logor takozvane Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine, pripadnici HVO-a držali su tu zatvorene muškarce, ali i žene i starce, pa i maloljetnike bošnjačke nacionalnosti, koje su uhapsili u zapadnom dijelu Mostara tokom 1993. i '94. godine, ali tu su dovođeni i Bošnjaci iz drugih mjesta Hercegovine.
Emir Hajdarović je predsjednik Udruženja logoraša Mostara. U kazamatima tzv HRHB proveo je 309 dana. U razgovoru za Raport.ba prisjetio se tog vremena, a povodom obilježavanja 28. godišnjice zatvaranja zloglasnog logora Heliodrom, kroz koji je prošlo oko deset hiljada ljudi, Bošnjaka Mostara i Hercegovine.
„Moj put po logporima „Herceg Bosne“ počeo je 10. maja 1993. i trajao do 19. marta 1994. To je 309 dana u logorima „HRHB“. Prošao sam kroz pet logora. U Heliodrom sam vraćam dva puta! Logor u Ljubuškom, dva puta Heliodrom, Dretelj, logor u Vojnom kod Mostara i logor u Sovićima kod Jablanice.“
Danas, 19. 3., bit će obilježeno 28 godina od zatvaranja logora Heliodrom u Mostaru.
Prošli put, a bio sam kao novinar svjedok tome, zatvorili su vam kapiju bukvalno pred sami dolazak, i onemogućili da odete do objekta.
„Osnovi cilj naših akcija, konkretno posjete nekadašnjem logoru Heliodrom, jeste odavanje počasti ubijenim logorašima i svima onima koji su prošli strašne torture na tom lokalitetu, koji je simbol stradanja, kako Bošnjaka, tako i svih onih koji su Bosnu i Hercegovinu doživljavali svojom državom. Tu je bilo i zatvorenih Srba i Hrvata koji su se izjašnjavali kao patriote, koji su voljeli i vole Bosnu i Hercegovinu. Oni su smetali tadašnjem vodstvu tzv Herceg Bosne i sami su završavali u logorima gdje je završila većina Bošnjaka Mostara i južnog dijela države.
U Heliodromu su ubijena 54 čovjeka, preko 200 ranjeno. To su neki zvanični podaci. Ti brojevi su zasigurno znatno veći, jer se i dan danas za mnogim logorašima traga. Proces zatvaranja logora još nije završio. Jer, ako nekog niste našli, a on je bio u logoru, proces nije zatvoren. Zarad naših novih generacija, istinu niko nema pravo skrivati. Kao predsjednik Udruženja logoraša Mostara, svakom mogu poručiti da će naša obilježavanja i aktivnosti biti nastavljeni. Bez obzira na sve opstrukcije koje smo doživjeli i kojima smo još uvijek izloženi.“
Prostorom gdje je nakd bio logor, sada gospodari Sveučilište u Mostaru. Vi ste se obraćali upravi Sveučilišta. No, pronašli su razloge da vam ponovo onemoguće prilaz samom objektu bivšeg logora.
„Tako je. Mi smo se zvanično obratili Sveučilištu u Mostaru i rektroru gospodinu Zoranu Tomiću, koji je putem svojih službi poručio da nam neće biti omogućen obilazak lokaliteta za koji smo tražili da se obiđe. To je mjesto centralnog zatvora. Ta zgrada trenutno nije u funkciji. U tom objektu se ne odvijaju nikakvi nastavno-naučni procesi. Ipak, oni pronalaze razloge i poručuju da mi ne možemo pristupiti toj zgradi. Iskreno, mi smatramo da su sva ta opravdanja da nam se onemogući ulazak sračunata, jer na taj način pokušavaju sakriti istinu, što je nemoguće. Pokušavaju oprati zločinački poduhvat, koji su provodili i neki koji i danas slijede politiku „Herceg Bosne“ i žele da ona zaživi. Bez obzira na sve, mi, bivši logoraši ćemo otići da obilježimo naša stradanja. Mirno, civilizacijski, evropski… Da pokažemo ko u stvari slijedi evropske i civilizacijske tekovine. Za razliku od nekih koji to govore, a u praksi rade sasvim suprotno!“
Možete li se prisjetiti tog teškog vremena u logorima? Psihička i fizička maltretiranja. Oduzimanje slobode i mogućnosti življenja. Izgladnjivanja… Znamo da su traume doživotne.
„Traume su definitivno doživotne. I danas danas, kada se prisjećam toga, ostavlja tragove na mene i moje zdravlje. Poslije svakog ovakvog razgovora, te slike se vraćaju i utiču na mene i moj život. Ali, ja nemam pravo da šutim! Bez obzira na sve ono što doživljavam i proživljavam. Sve ono što mi se desilo u tih 309 dana logora će biti sa mnom dok sam živ. Moja obaveza je istina. A istina je neumoljiva i ne smije i ne može da se sakrije. Sjetimo se da su predstavnici politike Herceg Bosne tvrdili, a neki to i danas govore, da su Bošnjaci „sklonjeni iz brige, da ih se zaštiti“.
To podsjeća na postupke nacista u II Svjetskom ratu koji su također tvrdili da Jevreje „sklanjaju u logore da ih zaštite.“ Hvala im na toj „brizi“. Trebali su nas zaštiti od svojih fašističkih ideja i političkih ciljeva koji su bili na fonu da se razgradi BiH i da se uništi ideja da je zajednički život svih nas u Bosni i Hercegovini moguć. Svi mi koji smo oštećeni tom njihovom „brigom“ poručujemo da nisu uspjeli. Prošli smo njihove kazamate. Izgladnjivanja. Mučenja. Ranjavanja. Ubijanja. Ali, mi ne mrzimo! Ne želimo da se svetimo. Želimo živjeti u Bosni i Hercegovini, koja je država svih koji u njoj žive. Nećemo dopustiti da istina umre. Ostat će tragovi. Nove generacije će znati.
Kako ste nastavili živjeti nakon logora i da li su ratne traume preslikane na nove generacije?
„Svaki početak nakon svih tih trauma je težak. Prošao sam kroz pet logora HVO-a. Znali smo biti nekoliko dana bez hrane i vode. Ljudi su, uslijed žeđi, na temperaturama preko 40 stepeni, bili prisiljeni, kao jedini izvor tekućine, koristiti svoj urin. Bili smo u samicama. Mene su zatvorili u samicu 48 dana, gdje su me zatvorili, iz njima znanih razloga. Svi smo mi danas, bez obzira na našu unutrašnju snagu, ranjivi.
Pogađa nas sve to. Trebamo pomoć, kako svojih ukućana, tako i društva i države. Ali, ono što žalosti je što država, državni aparat apsolutno nema empatiju prema žrtvama, niti su učinili bilo šta da žrtve zaštite, odnosno priznaju. Dvadesetosam godina nakon raspuštanja logora, bivši logoraši nisu prepoznati ni u jednom zakonu. Logoraša tu nema. Nemamo prava kao žrtve proteklog rata. Tu ne izuzimam niti jednu od političkih opcija koje su bile na vlasti.
Koliko je strašno da u BiH i Mostaru postoje ljudi koji veličaju presuđene ratne zločince? Nažalost, imamo i primjer da se u neposrednoj blizini mostarske Prve osnovne škole nalazi mural Slobodanu Praljku – i na to niko od nadležnih ne reaguje.
„Ono što želim jasno reći da Udruženje kojem sam trenutno predsjednik, a siguran sam i članovi udruženja, osuđujemo svaki zločin i smatramo da niti jedan zločinac ne zavređuje pažnju u smislu glorificiranja i pokušava opravdanja. Bez obzira iz kojeg naroda zločinac dolazi. Neprihvatljivo je veličanje ratnih zločinaca! Svi oni koji promoviraju njihove ideje, koje su nažalost i danas žive na ovim prostorima, posebno u Mostaru, moraju da shvate da su te ideje anticivilizacijske i za svaku osudu. Nikako se ne mogu pravdati njihovi zločini. Zločin je zločin, a zločinac onaj koji ih je naredio i počinio!“
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović odlikovao je nekoliko pripadnika Gardijskih brigada HVO-a i Vojne policije, koje su, kako je navedeno u odluci predsjednika RH, dale doprinos u oslobađanju Hrvatske, a među onima kojima je uručeno odlikovanje je i Zlatan Mijo Jelić, kojeg je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine 2016. godine optužilo za ratne zločine na području Mostara. Kako ocjenjujete takve poteze?
„To je kontinuitet hrvatske državne politike prema Bosni i Hercegovini, koji seže od 1992., vremena Franje Tuđmana, pa do danas. Ta politika se nije mijenjala. Jedini svijetli period u politici Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini jer bio za vrijeme gospodina Stjepana Mesića. Današnja državna politika Hrvatske tj predsjednika Milanovića je slijed politike i želje Franje Tuđmana, a to je želja zbog koje su mnogi ljudi završili u logorima, želja zbog koje su mnogi ubijeni.
To je u stvari želja za podjelom Bosne i Hercegovine i stvaraja entiteta zbog čega su mnogi ljudi završili u logorima, a mnogi su i ubijeni upravo zbog te želje za stvaranjem Hrvatske Republike HB i kasnijeg pripajanja Republici Hrvatskoj. Odlikovanje ratnih zločinaca je nastavak te politike. Mi smatramo da je većina politike koja se trenutno vodi u Hrvatskoj, a prema Bosni i Hercegovini, tendenciozna, s podrškom presuđenom UZP-u, odnosno udruženom zločinačkom poduhvatu, a što je potvrdio Međunarodni krivični tribunal. Mislimo da se ta politika još izvjesno vrijeme neće promijeniti. Dok ne dođu nove, demokratske snage.
Vjerujete da će do toga ipak doći, jer Hrvatska je država koja je sve više demokratska, i smatramo da će se kad-tad promijeniti državna politika prema Bosni i Hercegovini, No, pitanje je kada će se to desiti.
