To što je uspjelo nakon milionskih pokolja u 2. svjetskom ratu, nije se ostvarilo nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji. Četvrt stoljeća nakon Daytonskog sporazuma malo je znakova pomirenja, piše Norbert Mappes-Niediek, prenosi DW.
Zapravo, do pomirenja je trebalo doći brzo. Rat se u prvoj polovini devedesetih - kao ni jedan drugi - završio detaljnim mirovnim sporazumom. Za razliku od mnogih zamjenskih ratova 20. vijeka, svjetske sile u ovom sukobu nisu slijedile sopstvene interese. Nekoliko godina nakon sklapanja mirovnog sporazuma, sve države sudionice težile su pridruživanju Evropskoj uniji - doslovno "mirovnom projektu". Tribunal za ratne zločine u Hagu dao je svim zemljama priliku da za zločine okrive pojedince, a ne druge narode.
Čak je i "nasljeđeno neprijateljstvo" između glavnih antagonista, Srbije i Hrvatske, više bilo ratna propaganda nego historijsko breme. Deset godina nakon najstrašnijeg genocida u regiji - ubistva tri do četiri stotine hiljada Srba od strane nacističkog ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu - raspoloženje je bilo pomirljivije nego danas. Titov slogan „bratstvo i jedinstvo“ imao je zapanjujuće brz odjek među jugoslovenskim narodima. Dvadeset godina nakon 2. svjetskog rata, nijedan od dva naroda u BiH nisu imala toliko mješovitih brakova kao Srbi i Hrvati.
Ali ono što je uspjelo nakon milionskih pokolja u Drugom svjetskom ratu, nije se ostvarilo nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Četvrt stoljeća nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, malo je znakova pomirenja: raširio se svojevrstan zamor od stalnog evociranja ratne prošlosti. U Beogradu kao i u Zagrebu, u Sarajevu kao i u Banjaluci, a posebno u Prištini, ništa nije tako pogodno za odvraćanje od brojnih domaćih problema u državi kao otpori i netrepeljivost prema bivšem ratnom neprijatelju.
Činjenica da je ubrzo nakon rata nastala „jugosfera", da su pop zvijezde bile popularne na obje strane nekadašnjeg fronta i da je omladina auto-stopom i bez predrasuda išla na koncerte u zemlje bivših protivnika, nije kontradiktorna: fenomen je ostao isključivo kulturološki i dobro se slagao uz kontinuirano političko neprijateljstvo. Čak ni najtvrđi nacionalisti ne nalaze ništa loše u plesanju uz „turbo folk" pjevača druge nacije i urlikanju njihovih parola.
Inicijativa na najvišem nivou nije nedostajalo. Već 1996. godine, manje od godinu dana nakon sklapanja Daytonskog sporazuma, Hrvatska i Srbija su regulisale svoje odnose i razmijenile ambasadore. Otopljavanje odnosa na Balkanu 2000-ih donijelo je istorijska rukovanja između predsjednika obje zemlje. Nekadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović otputovao je 2010. godine u bosansko selo Ahmiće u kojem su hrvatski vojnici iskorijenili lokalno bošnjačko stanovništvo i izvinuo se. Kasno, pa ipak... petnaest godina nakon rata, Skupština Srbije je tijesnom većinom donijela deklaraciju kojom je osudila masovne zločine u Srebrenici. Čak su se i predsjednici Srbije i Kosova sastali, ne da bi se pomirili, već ako ništa da bi se rukovali i međusobno pregovarali. Ali, nepovjerenje i želja za verbalnim napadima su ostali.
Na nivou društva, to sve je bilo dovoljno samo za izvjestan stepen normalizacije. U BiH su Srbi i Bošnjaci počeli međusobno trgovati. Bosanci i Hercegovci svih nacionalnosti dali su važnost etnički neutralnim registarskim tablicama – da bi se nesmetano mogli voziti na teritoriju drugih. Izbjeglice, koje su se vraćale, mogle su se koliko-toliko osjećati sigurno. U nekim mjestima ponovo su počeli živjeti vrata do vrata, u neposrednom susjedstvu. Sve je funkcioniralo – do momenta kada se počne govoriti o ratu ili isključivo o politici.
Razlog za nepomirenje ne leži u užasima i okrutnosti rata, niti u ideologiji ili iskustvima zajedničke historije, već u karakteru rata. Ne postoji ni slaganje o uzrocima rata odnosno zajednički narativ u pogledu katastrofe devedesetih. Nije ni čudo: historija, koju bi svi dijelili, potkopala bi svakoj od novonastalih država, tlo pod nogama. Raspad Jugoslavije je upravo preduslov za njihovo postojanje. Ako bi neko na raspad gledao kao na historijsku katastrofu, doveo bi u pitanje egzistenciju sedam pojedinačnih država.
Tu postoji i unutrašnje protivrječje koje nosi svaki pojedinac. Do početka rata prije 30 godina, svaki Srbin, Bošnjak, Hrvat, pa čak i svaki kosovski Albanac bio je u najmanju ruku i Jugosloven; time je svaki pobjednik u ratu bio istovremeno gubitnik. Svako ko sebe više nije doživljavao kao Jugoslovena, već samo kao Srbina, Bošnjaka, Hrvata ili Albanca, morao je iznova pisati vlastitu biografiju - i to nikome nije palo lako. Pritom su se pitali: Nisu li oni drugi među susjedima oduvijek bili potajni neprijatelji? Nisu li se samo pretvarali da su prijatelji, dok su u podrumima sakrivali oružje? Neki poslijeratni mitovi uzrokovani su ličnim suočavanjem sa tom ambivalentnošću.
Pomirenje nije samo propalo zbog te unutrašnje kontradikcije bivših Jugoslovena. U državama nasljednicama ne funkcionira ni kult heroja. Veličanje bivših gospodara rata se u Srbiji i Bosni smatra ekstremizmom: samo na Kosovu, gdje je identifikacija sa Jugoslavijom kao državom bila najmanja, govori se o oslobodilačkom ratu. Pokušaji nekih, koji su na vlasti u Hrvatskoj, da retrospektivno stvore neprotivrječnu i dosljednu nacionalnu istoriju sa sretnim završetkom nikada nisu bili okrunjeni uspjehom. Drugi predsjednik Hrvatske Stipe Mesić morao je čak promijeniti naslov svojih memoara. ""Kako smo (s)rušili Jugoslaviju" ponosno je glasio naslov prvog izdanja njegove knjige. Drugo izdanje nosilo je naslov: "Kako je (s)rušena Jugoslavija".
Čak ni novim generacijama koje izrastaju neće automatski poći za rukom da ublaže napetosti između bivših ratnih neprijatelja. Za stvarno pomirenje potreban je novi narativ - onaj u kojem se sva protivrječja ukidaju uzdizanjem na novu razinu. A to može postići samo Evropska unija - ona koja zaista vjeruje u svoju sopstvenu priču.
