15 godina od smrti krvnika. Psihološka analiza Slobodana Miloševića: Šta je od njega stvorilo monstruma?

Jučer se navršilo 15 godina od smrti Slobodana Miloševića. "Slobodna Dalmacija" objavila je tekst čiji je autor psiholog Damir Pilić. Objavljujemo ga u cijelosti.

Kad je tog 11. marta 2006. zatvorski čuvar u Scheveningenu ujutro ušao u njegovu ćeliju, našao je beživotno tijelo „Balkanskog krvnika”. Za razliku od 200.000 građana Hrvatske, BiH i Kosova – koji su zbog njegove zločinačke politike umrli nasilnom smrću – Milošević je preminuo prirodnom smrću, od infarkta.

K tome, umro je neosuđen, čime je jugoslavenska tragedija ostala bez službenog pravnog epiloga. Čovjek koji je izazvao četiri rata i tri milijuna raseljenih ljudi pred zakonom je prošao „lišo”.

Ovaj haaški optuženik za ratne zločine rođen je 1941. u Požarevcu, kao mlađi sin majke Stanislave i oca Svetozara (stariji brat Borislav kasnije će postati jugoslavenski ambasador u Moskvi), u obitelji čija je unutrašnja dinamika odnosa dobrim dijelom odredila njegovu kasniju patologiju i bešćutnost prema golemim ljudskim žrtvama koje je njegova politika izazvala.

Konkretnije: nešto u toj obitelji zasigurno je pomoglo stvoriti psihopatsku strukturu ličnosti Slobodana Miloševića.

Možemo početi od analize ideološkog raskola između Miloševićevih roditelja. Otac Svetozar, pravoslavni teolog koji je završio bogosloviju u Cetinju i Teološki fakultet u Beogradu, prezirao je komuniste i Titovu socijalističku Jugoslaviju. A majka Stanislava, školska učiteljica, bila je zagrižena komunistkinja.

Ovaj pomalo shizofreni politički rascjep unutar bračnog para – koji je, među ostalim, i doveo do njihova razvoda 1945. godine - na morbidan se način pola stoljeća kasnije ponovio u dvostrukosti javnih poruka i postupaka njihova sina, koji je u međuvremenu postao najmoćniji čovjek Jugoslavije.

Dijete Thanatosa

Dok se na prijelazu iz 80-ih u 90-te Slobodan Milošević javno predstavljao kao pravovjerni titoistički komunist, zapravo je svojom velikosrpskom samovoljom uništavao samu supstancu Saveza komunista Jugoslavije, zbog čega se Partija konačno raspala na Četrnaestom izvanrednom kongresu u siječnju 1990. godine.

Isto tako, dok se na vrhuncu moći javno predstavljao kao zaštitnik i spasitelj Jugoslavije – na što su nasjeli i mnogi zapadni ljevičari - zapravo je svojom nacionalističkom politikom rušio same temelje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda, nakon čega je Titova Jugoslavija postala neodrživa.

Ukratko, dok se ideološki predstavljao kao nasljednik svoje majke, zapravo je – svjesno ili nesvjesno - realizirao ideologiju svoga oca, upravo onu zbog koje je njegov otac 1945. napustio i njega i majku. Te nepomirljive, shizofrene suprotnosti unutar obitelji Milošević pola vijeka kasnije svojom su krvlju i suzama platili milijuni građana jugoslavenskih republika.

No to je tek manji dio problematičnog obiteljskog nasljeđa koje je od Slobodana Miloševića napravilo ličnost psihopatske strukture. Drugi, vjerojatno još važniji dio, odnosi se na samoubojstva njegovih roditelja.

Nakon što je Svetozar Milošević 1945. napustio obitelj, vratio se u Crnu Goru, odakle Miloševići i potječu. Ubio se 1962., pištoljem, a mlađi sin mu nije došao na sprovod. Štoviše, čini se da Slobodan Milošević do kraja života nije posjetio očev grob.

Deset godina kasnije ubila se, vješanjem, i Miloševićeva majka Stanislava. Tako je budući „Balkanski krvnik” već u svojim ranim tridesetima morao osvijestiti da je dijete Thanatosa – iz te suicidalne, drastično sužene perspektive, rođena je ta fatalna Miloševićeva neosjetljivost na tuđe muke, koja se u stručnoj literaturi naziva „psihopatskom strukturom ličnosti”.

Četiri rata pokrenuo je čovjek čiji su se roditelji u izboru između života i smrti odlučili za smrt. Takvi ljudi nakon toga vrlo često izbjegavaju dublje odnose u životu.

Kako je Mirjana postala Mira

„To je, možda, odgovor na neke Miloševićeve poteze u politici i životu. Mislim da nikada ni s kime nije bio blizak, niti je imao neka dublja prijateljstva. Sve su to bili površni odnosi, osim s Mirom”, kazat će kasnije Miloševićev studentski cimer Špiro Galović.

I tako smo došli do fatalne Mire, odnosno Mirjane Marković, supruge i doživotne suputnice Slobodana Miloševića. Mnogi autori koji su se bavili „Balkanskim krvnikom” ističu da se u tumačenju jugoslavenskih ratova ne smije podcijeniti zlokoban utjecaj koji je na Slobodana Miloševića imala ta žena, pa je nužno u par riječi ocrtati i njezin psihopatološki profil.

Poput svog supruga, i Mirjana Marković je u svojoj obitelji imala snažan ideološki rascjep. Njenu majku, partizanku Veru Miletić – čije je ratno ime bilo „Mira” – Gestapo je uhapsio i nakon mučenja ubio dok je Mirjana bila beba, a a komunisti su je kasnije prezreli kao izdajnicu, jer je navodno pod mukama odala imena svojih drugova.

Mirjana nikad nije prihvatila to predanje, već je majku smatrala herojskim idealistom. Dapače, uzela je njeno ratno ime kao svoje, a u spomen na nju nosila je bijelu ružu u kosi (jer je na jednoj staroj fotografiji i njena majka u kosi nosila taj cvijet).

Međutim, narativ o izdajnici prihvatio je Verin suprug, a Mirjanin otac Momčilo Marković, istaknuti srpski partizan i komunist, koji zbog toga nije priznao Mirjanu sve dok nije postala punoljetna, što je sasvim sigurno u njoj proizvelo dovoljno bijesa i gorčine.

Dvije duboko frustrirane osobe

Prema tome, kad analiziramo bračni par Milošević, na psihološkoj trpezi imamo dvoje ljudi koji su odrastali s dalekim figurama oca i majke, puni frustracije i mržnje prema biološkim očevima, i koji su se međusobno vezali na patološko ovisnički način, zamjenjujući jedno drugom i oca i majku. O tome je svojedobno na stranicama Slobodne govorio naš politički psiholog dr. Ivan Šiber:

„Postoji u psihologiji jedan pristup koji se zove 'psihopatologija politike', gdje se govori o tome kako ljudi u politici projiciraju svoje osobne frustracije. Kad čovjek pogleda Miru Marković, vidi da je ona idealan primjer za taj psihopatološki politički model. Pritom mislim na tragičnu i možda nerazjašnjenu smrt njene majke, što se reproduciralo u njezinom svakodnevnom djelovanju. U isto vrijeme imate Slobodana Miloševića, kojem je otac izvršio suicid, a kasnije i majka: tako su se skupa našle dvije duboko frustrirane osobe, koje su u jednom trenutku postali najmoćniji ljudi bivše Jugoslavije”, kazivao je tada Šiber.

Kako je tom prilikom pojasnio, Mira Marković je „duboko tragična osoba koja je htjela kompenzirati majčinu mladenačku tragediju”, dok je Milošević „tip koji je više iskoristio nacionalizam kao sredstvo manipulacije, nego što je sam bio nacionalist”.

„Ali kad jednom zajašete tog tigra, vrlo je teško sići s njega. Mislim da tu treba tražiti tajnu njihove povezanosti – njegova žudnja za moći i njezina trauma zbog majčine uvjetne, nikad dokazane krivnje“, zaključio je tada Šiber.

Taj psihički kompleks bračnog para Milošević ističu i strani autori, poput američke novinarke Laure Silber, koautorice knjige „Smrt Jugoslavije”:

„Kad je riječ o Miri Marković, njen ponos zbog porijekla bio je pomiješan sa strašnom frustracijom što je otac godinama odbijao da je prizna. Moguće je da je njena težnja da bude potpuno prihvaćena hranila političke ambicije koje su i tada bile grandiozne. Sigurno je da je u mladom Miloševiću vidjela svoje sredstvo”, piše Silber.

Sve je isto, samo njega nema

Istu patološku ambicioznost Mirjane Marković u svojoj knjizi o Miloševićima notira i srpski pisac Slavoljub Đukić, koji opisuje scenu iz vremena dok je Slobodan Milošević još bio niži partijski činovnik, kad je njegova supruga uprla prstom u neki od Titovih javnih portreta i rekla rođakinji s kojom je bila u društvu da će „jednog dana Slobina slika visiti kao Titova”.

Nažalost, to se i dogodilo – u onom času kad su Srbiju preplavile slike Slobodana Miloševića, tamo krajem 80-ih, Jugoslaviji je kucnula smrtna ura, a njenim nesrpskim narodima zaprijetila je pogibelj. Bračni par Milošević ostvario je svoje vladarske snove, unesrećivši pritom milijune ljudi iz više republika.

Danas, 15 godina nakon smrti Slobodana Miloševića, a dvije godine nakon smrti Mirjane Marković (umrla je u travnju 2019. u Moskvi), politički pejzaž Srbije zapravo se i ne razlikuje previše od Miloševićeve ere: današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u zadnjoj je Miloševićevoj vladi bio ministar informiranja, nakon što je ratnih godina, kao istaknuti član Šešeljevih radikala, imao više huškačkih antihrvatskih i antibošnjačkih govora zbog kojih bi u nekom normalnijem raspletu i on završio u Haagu.

Nadalje, današnji ministar obrane Aleksandar Vulin tada je bio istaknuti član Jugoslavenske udružene ljevice (JUL), stranke koju je osnovala upravo Mirjana Marković, a Miloševićev suradnik bio je i aktualni srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.

Nade u progresivne promjene u Srbiji – koje su buknule nakon pada Miloševića u listopadu 2000. godine – skršene su već u ožujku 2003., ubojstvom tadašnjeg premijera Zorana Đinđića, koji je pokušaj kreiranja drugačije Srbije platio glavom. Deset godina kasnije na vlast u Beogradu je došao Vučić, i ostatak priče je poznat. Skoro da se može reći: sve je isto, samo njega nema.