Teoretičari zavjera vole svašta proglašavati neobjašnjim pa su im tako i piramide dokaz izvanzemaljske intervencije, iako je to najjednostavniji oblik za slaganje hrpe kamenja, a čak postoje i zapisi koliko su radnici na piramidi plaćani.
No ovi nalazi prkose ikakvom smislu i prema svemu što znamo jednostavno ne bi trebali postojati, a ako ih ikada objasnimo, većina njih će zauvijek promijeniti naše shvaćanje historije.
KLIN IZ AIUDA
Uređujući obalu rijeke Moriš kod grada Aiuda u Rumunjskoj, radnici su prije 30-ak godina pronašli tri krajnje neobična predmeta. Poslani su na analizu u Cluj Naopocu. Za dva se brzo ispostavilo kako pripadaju izumrlom sisavcu koji je živio prije 80.000 godina. No treći predmet i danas zbunjuje naučnike.
U pitanju je, pretpostavljaju stručnjaci, sjekira, klin ili slična alatka. Problem je u tome što je od metala, i to 90 posto od aluminija, metala kojeg čovjek koristi tek zadnjih 200 godina.
Nagađalo se kako je sjekira možda podmetnuta u moderno doba, no dva neovisna laboratorija, rumunjski i švicarski potvrdila su da je artefakt star 250.000 godina. Prema dosadašnjim arheološkim nalazištima, u to vrijeme ljudski rod nije znao niti izbušiti rupu u kamenu, a kovinu, nije ni poznavao. Ponajmanje aluminij koji je otkriven tek početkom 19. stoljeća. Ta je kovina još 1855. godine bila toliko rijetka da je komad aluminija bio izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu kao najveća rijetkost.
Aluminijska sjekira (ili klin) izložen je u Nacionalnom muzeju transilvanijske povijesti. Opis je kratak i jednostavan: “Porijeklo još nepoznato”, prenosi Net.hr
MOAI
Na sam Uskrs 1772. godine nizozemski istraživač nabasao je na otočje koje ga je prilično iznenadilo. Tragao je za Terrom Australis, hipotetskim južnim kontinentom za kojeg su tadašnji učenjaci smatrali da mora postojati kako da bi sjeverna i južna polutka bile u ravnoteži. Umjesto kontinenta otkrio je otok na jugoistoku Tihog oceana, usred "ničega".
Prvo što ga je iznenadilo je to što je otok bio naseljen (s, kako je napisao, dvije do tri hiljade ljudi) iako je gotovo 2000 km od najbližeg kopna (a 3500 km od obale Južne Amerike).
No najviše su ga šokirali ono po čemu su Uskršnji otoci najpoznatiji - Moai, divovski kipovi kamenih glava.
Narod Rapa Nui, prije otprilike 700 godina uspio je isklesati i prenijeti nevjerojatnih 887 statua, od kojih su neke visoke i do 10 metara i teške 82 tone. Svaku su od kamenoloma trebali prenijeti otprilike 17 kilometara. A niko ne zna kako.
Razne teorije predlažu užad, saonice, koturaljke, izravnane staze, pa čak i to da su ljudi polako gurali naprijed-nazad do njezine destinacije. Dodatan problem je to što na otoku nema drveća koji bi bili potrebni za infrastrukturu (iako, neki naučnici tvrde kako je to zato jer su posječena). U svakom slučaju, naučnici su pokušali sve metode koje su im pale na pamet no sve su završile ili lomljenjem ‘pokusnih‘ kipova statua ili su bile daleko neučinkovite, tj. trebalo im je stotinu ljudi da dnevno naprave niti stotinu metara. Ukratko, čitava populacija otoka ne bi radila ništa drugo nego cijele godine teglila Moai statue.
RONGORONGO
No divovske glave nisu jedina enigma Uskršnjih otoka. U 19. stoljeću, europski istraživači zainteresirali su se za dvadesetak drvenih pločica na kojima su misteriozni spisi, nazvani Rongorongo, što na jeziku naroda Rapa Nui znači "recitirati, govoriti". Tekstovi su napisani u različitim pravcima, a sami znakovi su obrisi ljudskih, životinjskih, biljnih i geometrijskih oblika. Do danas ih niko nije uspio dešifrirati, a niti autohtoni stanovnici nisu znali što znače. Neki antropolozi i etnolozi tvrde kako je Rapa Nui imao drugi sistem pisanja, za obične stvari poput rodoslovlja ili kronika koji je izumro, a da je svećenstvo konstruiralo drugo pismo koje su strogo čuvali u tajnosti.
TEPE
Göbekli Tepe u Turskoj je arheološko nalazište na planinskom prijelazu, a sastoji se od 200 stupova, otprilike 3 metara visokih i 20 tona teških, složenih u otprilike 20 krugova. Mnogi stupovi imaju ugravirane životinje predatore.
Ništa od ovog ne bi bilo iznenađenje da su podignuti, recimo, u vrijeme egipatskih piramida ili Stonehenha, no Göbekli Tepe je sagrađen prije 12.000 godina.
Postojanje ovog nalazišta potpuno zbunjuje sva konvencionalna gledišta na uspon civilizacije. Prema svemu što znamo, tada su ljudi tek gradili prve stalne nastambe. Ideja spomenika, i to toliko monumetalnog, kojeg bi izgradilo lovačko-sakupljačko društvo koje tek izlazi iz ledenog doba je nečuveno. Prije otkrića nalazišta, naučnici su vjerovali da ljudi tog vremena nisu imali kompleksan sistem simbola, društvene hijerarhije i podjelu rada – tri važne stavke za izgradnju 89-metarskog masivnog hrama.
Službena religija pojavljivala se jedino nakon što je agrikultura proizvela takve društvene odnose (ili se barem tako smatralo), odnosno da je posljedica sjedilačkog društva. Međutim, pronalaskom Göbekli Tepe sugerira se da je doba izgradnje hramova mnogo starije i da je možda obrnuto - da je prvo nastala središnja religija koja je potom organizirala ljude u izgradnju monumentalnog spomenika u blizini stalnih izvora hrane i tek potom postupno se počeli baviti poljoprivredom.
U svakom slučaju, ovo nalazište otvara mnogo više pitanje nego odgovora. Kako je nomadskom čovjeku iz mlađeg kamenog doba, netom što je Zemlja izašla iz ledenog doba, uspjelo organizirati radnu snagu? Zašto je sagrađen? Zašto je stariji od drugih sličnih struktura i to hiljadama godina?
MORSKI LJUDI
Tokom kasnog brončanog doba civilizacije su napredovale impresivnom brzinom na Egejskom moru i na istočnom dijelu Mediterana. Minojska kultura na Kreti, Mikenjani u Grčkoj, Hetiti u Turskoj, Egipćani… No, oko 1200 godina pr. Kr. sve će se to promijeniti, i to, povijesno gledano, preko noći. Tokom jedne generacije, sve će te civilizacije biti gotovo izbrisane s karte, a kultura će se unazaditi hiljadama godina - od sofisticirane keramike i arhitekture do diplomatskih i trgovačkih mreža.
Kataklizma brončanog doba još je uvijek jedna od najvećih crnih točaka u povijesti. Povijesničari nagađaju kako su klimatske promjename smanjile urode, a potresi i posljedični tsunamiji uništile gradove. No jedan od brojnih uzroka propasti su i misteriozni Morski ljudi. Tehnološki inferiorni ratnici pljačkali su i otimali, a niko ne zna ko su niti odakle su došli. Jedini suvisli zapisi o njima su oni egipatski koji ih jednostavno opisuju kao morske ljude koji su došli sa sjevera. Ni danas nije poznato ko su (nagađa se svašta, od Mikenja i pripadnika Minojske civilizacije sa Krete do izraelskih plemena). Još je veće pitanje kako su uspjeli poraziti tehnološki naprednije civilizacije, a nije jasno ni kuda su nestali nakon što su pokorili Egipćane.
MEHANIZAM IZ ANTIKITERE
Roneći blizu obale grčkog otočića Antikitere, arheolozi su pronašli staru olupinu, odakle su izronili flautu napravljenu od kosti, pijuna iz igre na ploči, posuđe od stakla, kao i brončani rukohvat trona. Vjeruje se da ja luksuzni drveni jedrenjak potonuo 65. godine prije Krista, a otkrili su ga grčki ribari 1900. godine. Najpoznatije otkriće do sada je takozvani Mehanizam iz Antikitere. Sudeći po prilično složenom sistemu zupčanika, u pitanju je analogno računalo.
Pretpostvlja se kako je služio za astronomske izračune - bilo zapredviđanje kretanja planeta ili pomrčina Sunca i Mjeseca. No misteriozno funkcija nije najčudnija stvar kod mehanizma.
Izrađen je davno prije nego što su zupčanici bili u uporabi - prve teoretske rasprave o zupčaniku kao ideji mogu se naći u djelima Heroa iz Aleksandrije iz 50. godine, no mehanizam, koji se sastoji od preko 30 stupnjeva prijenosa, datiran je 200 godina prije toga. U to vrijeme jedino je kineska civilizacija koristila zupčani prijenos, no ne postoje nikakvi dokazi o kontaktima. Zašto kasnije Rimljani nisu nastavili izrađivati mehanička astronomska računala? Možda ga je izradio vješt zanatlija no zašto onda postoji samo jedan primjerak?
VOYNICHEV RUKOPIS
Wilfrid Voynich, Amerikanac poljskih korijena, 1912. godine kupio je prilično neobičnu knjigu. Oslikana je ilustracijama biljaka i znacima zodijaka, napisan je nepoznatim pismom. Tekst se sastoji od više od 170 000 znakova napisanih u uzorcima koji sliče jeziku. Dvadeset ili trideset znakova pojavljuju se tokom čitavog teksta, s iznimkom nekoliko neobičnih znakova koji su se ponovili samo jednom. Nizovi odlomaka na otprilike 240 stranica s ilustracijama i dijagramima, a tekst je podijeljen u, čini se, šest dijelova. Svaki dio naizgled opisuje određenu temu, travarstvo, astronomiju, biologiju, kozmologiju i farmaciju. Tekst je glatko napisan, bez grešaka ili ispravaka te bez znakova zastajanja pri pisanju, koji bi očekivali u rečenicama kad je u pitanju kodirani tekst.
U nedostatku boljeg imena, knjiga je nazvana po bibliotekaru koji ju je otkrio, Voynichev rukopis. Dugo se vjerovalo kako je nastao između 1450. i 1520. godine. Međutim, uzorci pergamenta na kome je dokument napisan su početkom 2011. ispitani u laboratoriju univerziteta u Arizoni. Utvrđeno je da su sve stranice nastale u relativno kratkom vremenskom razdoblju, s početka ili iz prve polovice 15. stoljeća.
S obzirom na mnoge neuspjele pokušaje u dekodiranju Voynichevog rukopisa, mnogi sugeriraju da je riječ o razrađenoj prevari i da zapravo ne može biti dešifriran. No, dok se to ne potvrdi, ovaj će čudni tekst ostati jednom od najfascinantnijih neriješenih zagonetki.
WOW! SIGNAL
Ljetne noći 1977. godine, radio teleskop ‘Veliko uho‘ univerziteta u Ohiju snimio je prilično neobičan signal. Signal je trajao 72 sekunde, poslije kojih ga teleskop (koji se tada koristio za traganje za izvanzemaljskim signalima) više nije mogao pratiti. Kada je vidio rezultate, astronom Jerry R. Ehman bio je toliko šokiran da je jednostavno napisao WOW.
Ne bez razloga - signal je imao sve parametre koje su astronomi očekivali od izvanzemaljskog radiosignala - bio je baš na pravoj frekvenciji, a da ih se ne interpretira kao pozadinsko zračenje. Zbog načina na koji je Big Ear konstruiran, bilo je nemoguće odrediti točnu lokaciju izvora signala, no čini se da je nastao u sazviježđu Strijelca, blizu zvijezde Tau Sagittarii, udaljene 120 svjetlosnih godina od Zemlje. Do sada su astronomi ponudili niz objašenjnja, no ni jedno u potpunosti ne odgovara parametru signala, a i nakon 40 godina pokušavaju naći sličan.
SMRTONOSNA EPIDEMIJA PLESA
Jednog ljetnog dana u Strasbourgu 1518. stanovita gospođa Troffea je počela divlje plesati po ulici. Nije prestajala, ovisno o izvještajima, plesala je četiri ili šest dana. U roku od sedam dana, bez ikakvog razloga, ulicama je mahnito je plesalo 34-oro mještana, u roku od mjesec dana njih 400-injak, uglavnom žena. Da nije u pitanju tek izmišljotina jednog šaljivdžije pokazuje to što je epidemija zabilježena na svim relevatnim mjestima - u onodobnim crkvenim spisima, gradskim i mjesnim kronikama te odlukama gradskog vijeća Strasbourga.
Ljudi su počeli umirati - od iscrpljenosti, moždanih ili srčanih udara. Zabrinuti velikaši zbog epidemije su zvali i liječnike koji su jednostavno zaključili da je problem u "vreloj krvi" i da bolest treba isplesati. Kako bi pomogli građanima, unajmili su glazbenike. Problem je u tome što ni danas liječnici ne znaju puno više o ovoj epidemiji od svojih srednjovjekovnih kolega. Teorije su razne - od masovne histerije koja je posljedica stresa i gladi, preko tifusa do kolektivnog trovanja hranom, točnije plijesni čiji je nusproizvod LSD (a raste na raži i ostalim žitaricama). No ništa od toga ne može objasniti zašto je epidemija trajala toliko dugo i zahvatilo toliko mnogo ljudi. Nije jasno koliko je ljudi umrlo (neki zapisi govore i o 15 ljudi na dan pred kraj, drugi kako je ukupno umrlo "tucet"), no puno veći misterij su oni koji su preživjeli - kako je istaknuo povjesničar John Waller, takav tempo ne bi izdržali ni današnji maratonci…
SS OURANG
U junu 1947. godine nekoliko brodova koje plovilo trgovačkim rutama kod Malake, blizu obale Malazije, primilo je zastrašujući SOS vapaj: "Svi su časnici i kapetan mrtvi. Moguće je da je sva posada mrtva." Ubrzo je poslana poruka: "Umirem."
Signal je došao s nizozemskog teretnjaka SS Ourang Medana, a najbliži trgovački brod „Srebrna zvijezda” plovio je punom parom kako bi pomogao unesrećenima. No, kad su stigli na Ourang Medan, prizor je bio stravičan – čitava posada je bila mrtva. Oči muškaraca bile su širom otvorene s izrazima čistog užasa. Posada „Srebrne zvijezde” našla je preminulog vezista, čija je ruka još uvijek ležala na tipki za slanje Morseovog koda i širom otvorenih očiju. No, na tijelima stradalih nije bilo nikakvih rana ili ozljeda niti ikakvih drugih znakova koji bi upućavali na gušenje.
Spasioci su željeli otegliti brod do luke, no prije nego što su počeli, počelo se dimiti iz donjih paluba. Posada „Srebrne zvijezde” koja je bila na SS Ourang Medanu jedva je imala dovoljno vremena da pobjegne prije nego je SS Ourang Meden eksplodirao i potonuo.
S jedne strane, skeptici tvrde da je priča prilično neprovjerena - u registrima osiguravajućih kuća nikad nije postojao brod pod nazivom SS Ourang Meden. Izvještaji o misterioznom potonuću broda s neobjašnjivo stradalom posadom pojavljuju se u indonezijskim novinama na nizozemskom De locomotief još 1948,, no tada se govori o različitim lokacijama, a brod se ne navodi imenom.
No s druge strane, Silver Star je itekako postojao, a objašnjenje je kako je SS Ourang bio krijumčarski brod te ga zbog toga nema u evidenciji. Teorije o razlozima stradavanja posade variraju - od toga da su prevozili loše uskladištene bojne otrove do paranormalnih pojava.
BATERIJA IZ BAGDADA
Čudni artefakti otkriveni su 1936. godine tokom arheoloških iskapanja u selu Khuyut Rabbou’a, oko 20 km jugoistočno od centra Bagdada. Posuda od terakote, s bakrenom cijevi i manjim željeznim valjkom datiraju između četvrtog i trećeg st. p.n.e.
U decembru 1939. godine, ubrzo nakon početka Drugog svjetskog rata, njemački arheolog Wilhelm König uočio ih je u podrumu Narodnog muzeja Iraka i odmah prepoznao njihovu sličnost sa galvanskim baterijama.
Rekonstrukcija uređaja je pokazala da bi mogli stvarati istosmjernu električnu struju u rasponu od 0,4 do 1,9 volta. Ako je to točno, taj bi uređaj za dva milenija nadmašio zasad priznatu godinu otkrića struje – otkrića elektrokemijskih ćelija, koje je otkrio Alessandro Volta.
Jesu li se ili nisu ovakvi uređaji koristili kao baterije dosta je nejasno i arheolozi se ne slažu, no također ne znaju za što bi im trebala struja. Neki smatraju da se uređaj koristio za galvaniziranje objekata, no dokaz za korištenje uređaja u tu svrhu nije pronađen.
No, znamo da bi baterije u teoriji mogle funkcionirati.
DISK IZ PHAISTOSA
Tokom iskopavanja dvorca na Kreti Phaistosu 1908. otkriven je neobičan disk. Pripada minojskoj kulturi, iz drugog je milenija p.n.e., izrađen je od gline i na njemu se nalazi 241 otisak 45 različitih simbola. I to je sve što se sa sigurnošću može reći o njemu.
Minojska civilizacija je već sama po sebi misteriozna - toliko da ne znamo ni kako su se nazivali nego su ime dobili po kralju iz grčke mitologije, a disk bi mogao rasvjetliti prilično mnogo o ovoj prvoj europskoj kulturi. No budući da ništa slično nije pronađeno iz tog razdoblja, arheolozi nisu uspjeli dešifrati sadržaj diska. Minojska civilizacija podarila je tri pisma: kretske hijeroglife, linear A i linear B. Samo je linear B dešifriran. Neki znakovi sa diska podudaraju se s onima iz lineara A, no većina je jedinstvena.
